25. JAVOR
Javor je bio ponosan na svoje ime: javor.
“Ono zvuči kao da je stiglo iz vrlo davnih dana”, govorio je. “Tada je s neba sišao jezik, koji je svakoj stvari zemaljskoj odredio njezinu zvučnu lozinku”.
“A je li tebe bilo i prije silaska toga jezika s neba”?
Javor se zbunio, zašumio.
“Zacijelo, bilo me je, ali...”
“Eh, a kako si se onda zvao? Kako si se zvao kad oko tebe nije bilo nikoga da te krsti”?
Javor pošuti, zamisli se, potom lavlji zatrese krošnjom, i izjavi:
“Siguran sam da sam se i tada zvao javor”.
Gdje je granica između lijepe samosvijesti i slatke samoobmane?
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC,
knjiga 5. (još neobjavljeno)
bglavac
edin.kecanovic
