6. JA SAM TAKVA

        “Ja sam takva da od sebe ne mogu dati ništa, baš ništa, a da sebe cijelu ne opovrgnem,” govoraše vatra suhomu šiblju. “Ne pištite i ne vrištite, radije poslušajte što vam kazujem, jer kazujem vam čistu, nepopustljivu, nepatvorenu poeziju.”

        No šiblje je umiralo zaglušnom smrću. 

        “Eto, nisam vam mogla dati samo svoju boju. Ili sjaj. Jer pritom ne bih ostala vatra - sebe bih poništila, što nije u mojoj naravi,” objašnjavala je vatra ugarcima.

        “Ah, vatro, meni treba samo tvoja toplina,” lanula je košutica u ledenoj šumi.

        “Meni treba tvoj žar,” siktalo je željezo.

        “Nama daj svoju boju,” molila je rasa blijedih makova.

        Vatra se jarko smijala, požarno sukljala, požudno krkljala.

        “Ja sam čudna stvar, baš kao i voda,” objavila je na sedam svojih jezika. “Moja su svojstva nedjeljiva od mene. Moje su osobine ja sama.”

        “Zašto si takva?” upitaše slamnati krovovi..

        “Tako sam izabrala,” zareži vatra.

        “Ti, ružo, možeš biti ruža, a da i ne mirišeš,“ nastavljala je. “A ti, ptico, ostaješ ptica, i ako ne pjevaš. Čak i ako ne letiš. Ali ja, vatra, ne mogu biti vatra ako ne plamtim, ne svijetlim, i ne grijem - ako nisam trojstvena u jednoj žarkoj i crvenoj sebi. Ne, ne dajem ništa, ako ne dajem sve. Ne gubim ništa, ako ne gubim sve.”

        Slušajući vatrin samogovor, zemlja će s uzdahom:

        “Ja uvijek dajem samo dio sebe. Svoju plodnost. A pogledajte kakve šume, žita, i voćnjaci izrastoše iz toga jednoga dijela, da ga ponesu dalje, u lanac davanja. Što bi bilo kad bih se sva dala? Ah, čekam da me netko zatraži cijelu.”

        Slušajući zemljinu žaobu, sunce će sa smiješkom:

        “Ide vrijeme, i blizu je, kad ćeš biti isprošena cijela. Možda si zaboravila komu si se obećala, ali taj jedan nije zaboravio, i zna se da on ne prima manje od svega. No zaradi onoga jednoga plodnoga dijela i svih mu sudjelnika, ja zavaravam vrijeme i njegova bića pričama. Čuvajući najljepšu za kraj.”

        Kraj najljepše priče nije ni točka ni upitnik, nego uskličnik!

Vesna Krmpotić, DIVNI SRANAC, knjiga 2.