49. JA SAM BOG, ALI I TI SI

 

        Jedan je čovjek odlazio redom u crkvu, u džamiju, u hramove ove i one, raspitujući se kako bi najbrže stigao do Boga. Upućivali su ga svi manje-više isto: da živi sabrano i ćudoredno, da pomaže bližnjima, da moli i posti, da uvijek govori istinu.

        Ali čovjek nije bio zadovoljan.

        “Nemam ja vremena”, objašnjavao je svećenicima. “Vaš način iziskuje da dugo vremena budem dobar – bar pola života. Ima li neki brži put”?

        Oni mu rekoše da je to najbrži put.

        On im reče da oni baš i ne znaju što je najbrži put.

        I ljut, nabrušen, uputi se kući. Putem sretne starca bijele brade i jarkih, ljubičastih očiju. Starac ga pogleda, i od toga pogleda čovjek zaboravi hodati. Zbunjenih nogu, zastane.

        “Idi tamo u onu šumu i srest ćeš to što tražiš“, reče mu starac i nestane.

        “Oh”! kliknu čovjek. “To mi se sviđa”!

        I zabrza put šume.

        Kad je neko vrijeme hodao šumom, naiđe na natpis:

        “Zabranjeno hodati natraške”.

        “Divota”, reče čovjek, “ovo je sasvim lako. Uostalom, zar sam ja ikada  hodao natraške”?

        Razmišljajući o čudnosti zabrane, shvati da ona i nije tako luckasta, kakvom se u prvi mah pričinila. No ipak nije shvatio zbog čega je nešto obično naglašeno kao da je neobično.

Hodao je dalje, i naišao na drugi natpis. Tu je pisalo nešto još neobičnije:

“Zabranjeno hodati s tabanima iznad zemlje”.

“Ovo zbilja ne razumijem”, lanu. “Mora da se Gospod s nama šali. Eh, može Mu se. Moram priznati, maštovito je”.

Onda je hodao, ali nekako ne osjećajući zemlju i njezinu silu.

“Lebdim li ja? Ha, možda sam već postao svetac”?

Dobrano umoran, s nogama koje ga više nisu slušale, stigne do trećega natpisa. Tu je pisalo nešto zbilja razuzdano:

“Zabranjeno hodati”.

Čovjek stane.

“Da vidimo što li će dalje, ako ima dalje...”

Ugleda mladića, gotovo dječaka, koji je sjedio na kamenu, gledao ga, i smiješio se. Odnekud mu se učini poznatim.

“Dobro Mi došao”, reče mladić.

“Što – da ti nisi kojim slučajem Bog”?

“Jesam koliko i ti”, odgovori nasmiješeni.

“Kako to misliš“?

“Kao što rekoh: jesam. Ali i ti jesi”.

“Hm. Ako si Ti Bog, zašto sam gubio vrijeme tražeći Te, kad sam i ja Bog”?

“Nisi gubio vrijeme. Morao si doći da ti neke stvari kažem”.

“Ovo postaje zbilja zanimljivo. Dvostruko sam od Tebe stariji. Pa koje ćeš mi stvari ti reći”?

“Eto, to o Bogu koji Ja jesam, i znam da jesam, a ti jesi i ne znaš da jesi. To je sva razlika između nas – Ja znam da jesam, a ti ne znaš da jesi. Tko? Što? Bog”.

Čovjek je šutio, gledao Ga.

“Drukčije sam zamišljao Boga”, prousti napokon. “No Tvoje mi se riječi ludo sviđaju – takve nisam nigdje drugdje čuo. Ti znaš, a ja ne znam – i to je cijela daljina između nas. Kaži mi sada što Ti znače oni natpisi putem – jesu li namijenjeni zbunjivanju zakrečenih mozgova, ili si se šalio”?

“Malo sam se šalio, no više sam bio ozbiljan. Istina je i to da sam te htio natjerati da neke mrtve terete odbaciš, a nekih se lakih sjetiš“.

Što Ga je više gledao, čovjek se osjećao vedrijim; dolazilo mu je da se smije i pleše, ali nije to učinio misleći da se ne pristoji.

“Ja volim kad se ti smiješ“, reče mladić. “Volim kad se otkvačiš od svih svojih briga. I volim pitanje koje te dovelo k Meni”.

Čovjek prasnu u smijeh.

“Da mi je netko rekao da ću sresti u šumi Boga, i još golobradoga...”

“Ne varaj se: umijem ja biti i starac. Naročito starac bijele brade i ljubičastoga pogleda”.

Obojica su se smijali da je šuma ječala, a zemlja se pod njima ljuljala. Onda se mladić stiša i reče:

“A sada, što se tiče ona tri natpisa... Vidiš, svatko je uvjeren da ne hoda natraške. No Ja sam taj prvi natpis stavio s dobrim razlogom: hodanje natraške češće je nego hodanje naprijed, a ljudi to ne zamjećuju. Vraćaju se u svoje nagone, u svoje životinjstvo, u svoje ropstvo strahovima i žudnjama. Nije li to hodanje natraške”?

“Svakako, jest”.

“Što se tiče drugoga natpisa... Ako čovjek svlada nagone koji ga vuku natrag, onda on postaje ono što ljudi nazivaju svecem. Tu vreba druga opasnost na putu k Meni. Sveci se često uzohole – misle da su iznad svakodnevnih stvari i bića, pa im se čini da hodajući zemljom ne dodiruju zemlju. Skrivena gordost duhovnjaka čest je uzrok njihove propasti. Duhovni ljudi, sveci, i mudraci morali bi hodati zemljom, ma koliko im glave bile u visinama”.

“Avaj”, reče čovjek, “sve što zboriš, zvuči mi kao sušta istina. Kuku si ga meni, kad i sveci nisu kako valja! Ja ni malim prstom nisam svetac, pa kako sam onda, reci, stigao k Tebi? I još me evo u razgovoru s Tobom! Eh, Bože, ja nikada ne bih mogao k Tebi da nije bilo Tvoje neobjašnjivo dobre volje”.

“Ne brini se o tomu. Dostaje da Ja vodim brigu. A sad ću ti reći što znači treći natpis, onaj koji te najviše zaprepastio. Zabranjeno hodati – da, kad već jednom stigneš. Onda nema kuda dalje – ni po zemlji ni nad zemljom... I to je sve, dragi moj, o čemu ti valja voditi računa na putu k Meni".

 

Čovjek je poslije svima prepričavao svoj susret s Bogom, ali mu nitko nije vjerovao. Još manje su mu vjerovali kad je rekao da je i on Bog, samo što to još na pravi način ne zna. Neki zbog te izjave posegnuše za kamenicama, ali odustaše, kad im neki drugi rekoše:

“Što, zar ćete luđaka kažnjavati zbog ludila”?!

 

 

Katkada će susret s Divnim Strancem od čovjeka načiniti stranca među ljudima.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)