Koračam ispod plavog neba mojih sjećanja,  i povlačim konstantu mojih pokušaja da se sakrijem u gustoj šumi tuđih ispitivačkih pogleda.

Kako teško je biti neosvjetljen, a svjetlo nositi u srcu. Ja sam birala ogoljenost vlastite duše i oskudne odore ovog postojanja, da bih sačuvala što više čarolije za one, koji je istinski trebaju.

Da mogu, mnogi bi me zarobili u vlastite kaveze svojeg bitka i prikazivali me kao atrakciju, jer nikako nisam poput gomile..

Tako mi prolaze dani..

Moje biserje poklanjam tek kad istinski osjetim da će netko prepoznati njihovu svrhu..

Svrha nije nikako u vezi sa animalnim porivom za utaživanjem gladi.. Niti za kićenje i paradu po sajmovima taštine..

Ja sam mali čarobnjak koji osjeća ranjena srca i spravlja melem za te rane..

Ja sam plavi dječak, koji vraća toplinu smrznutim djevojčicama na snijegu, darujući im krijes koji se ne gasi..

Ja sam starac, koji ne zna, koliko iza sebe vjekova proživljenih ima, ali svaku kapljicu mudrosti želi podijeliti sa žednima..

Ja sam žena, koja je proživjela sve uloge, od robinje do kraljice, i muškarac, koji je te uloge odabirao..

I sada stojim, bezimena, sa tisuću imena, a niti jednim pravim..

Tu sam..

Za one koji čekaju smiraj u sebi, i pomirenje sa sobom.

Ne kao sudac i ne kao porotnik..Tek kao ona, koja će uvijek pružiti komadić duše, kada je to potrebno..