dvaput se udavala i dvaput bila ostavljena.... kažu, zbog njenih čestih pijanih stanja i teškog karaktera. majka dviju kćeri, koje su, tako kažu, prekinule kontakt s njom iz istih razloga. unucima je redovno slala pakete za rođendane i praznike. ipak, rijetko kad bi je jedno od te djece nazvalo da da se zahvali baki na poklonima.... sjećam se kako se tada radovala.... pričala o njima kao da ih viđa svaki dan, a imala je samo njihove slike....

„nepodnošljivo je! što da radimo s njom?“, grunula sam šefu u ured jednom kad mi je pukao film, kada je njeno ponašanje pred pacijentima i suradnicima doseglo svoj vrhunac....  ne znam da li je ikada bila trijezna.... ali zadnjih dana se stidim umjesto nje, zapliće jezikom, jedva razumljivo, pa viče, psuje, rastjeruje ljude....
„razumijem“, reče profesor: „ako je tebi neugodno, onda možeš zamisliti da je meni još neugodnije. ali, vidi, tebi je tek 27, njoj 57. što znaš što mene, tebe ili bilo koga od nas može snaći u narednih 30 godina? zato kažem, čovjek ne može samo tako izbaciti nekoga na ulicu, samo zato što taj netko ima problem....“
„možemo je poslati na liječenje!“, viknula sam.
„suoči je s istinom, reci jednostavno što vidiš, što svi vide, pošalji je kući i reci da može doći kad bude u stanju normalno komunicirati i raditi. pruži joj novu priliku. o liječenju mora odlučiti sama.“

kad nije išlo, poslala sam je doma.... na početku je bilo ljutnje i sukoba.... poslije smo se razumjele, toliko da mi je bilo dovoljno staviti prst na usne i pokazati prema vratima.... narednih dana se znala ispričavati: „ne znam što mi bi, žao mi je....“ tako je trajalo nekih par godina. sve do jednog njenog godišnjeg odmora kada se nije vratila na posao.

kad ugradiš u sebi osjećaj da si na neki način odgovoran za nekoga, onda ti nije svejedno, onda osjetiš da te ta osoba treba u trenutku kada te treba.... osjećaj da trebaš nešto poduzeti, a ne znaš što....
tako mi prošao jedan dan i neprospavana noć.... što je s Helgom.... da, Helga, tako se zvala....
sutradan na poslu, prvi telefonski poziv – Helga.... pala je u stanu dva dana prije, ležala bespomoćna sa slomljenom natkoljenicom.... „morat ćeš provaliti u stan, ja ne mogu ustati, odaberi koga ćeš povesti sa sobom, sram me je, jako me sram“
prizor koji smo kolega i ja zatekli tamo, nije za opisivanje u ovoj priči....

Helga je umirala dugo, hrabro i smireno, bez velikih bolova.... kćeri su navratile samo da se oproste od mame. a i moje sjećanje na nju je izblijedilo s godinama.

prošli tjedan, dolazi mi žena, četrdesetak godina da se predstavi, prekvalificira se pa će kod nas na praksu.... zadah alkohola, u deset prije podne, jedva drži glavu, jedva sastavlja jednu suvislu rečenicu.... kažem, vidimo se u ponedjeljak, pa ćemo početi raditi....

danas je ponedjeljak, došla je na vrijeme. opet isto, ma što isto, još gore.... ljudi se zagledaju u nju, zovu me nasamo: „ona je pijana, glava joj pada, smrdi na alkohol....“ a vidim, kao da ja to ne vidim!
pa mislim, Bože dragi, što da radim....
i sjetim se Helge....
„ovako, danas nije naš dan za učenje, gradivo koje moramo preći je prekompleksno za nekoga tko nije sasvim koncentriran, puno je ljudi oko nas, idi doma, odmori se, naspavaj se i dođi sutra po mogućnosti u trijeznom stanju. inače nema smisla....“

isplakala se, ispričala mi o svom teškom životu i sudbini.... nije zaboravila ponoviti nekoliko puta: „ja ne pijem“.... upravo tako je govorila i Helga.

dobro, danas se tako nesretno pogodilo.... sutra novi dan, nova prilika, pa ćemo vidjeti dalje....