Ja dođoh,tiho i nečujno,iz tišina prozračnih,iz svemira dubokog,gdje svako biće šapće ime Jedine u Jedinom,dođoh  iz utrobe predivne,gdje ružičaste latice lotosa vječnog, rađaju duše nove,kao pupove savršenog odraza Majke jedine,koja me prvog od sebe otkide..O,Ja sam oganj,živa iskra Ljubavi koja ne prestaje, Onaj Sin, tri puta divni,dah života koji sve ispunjava..O, kako bijaše divno u tom zagrljaju,kad sve Jedno bijaše..U jednom dodiru svi se ljubljasmo...Neraskidivo ljubavno..I nježno..

I sve se vrtilo u predivnom plesu ljubavi koja bijaše iznad svake ljubavi..Ne postojaše tama, jer ona bijaše zaljubljena u svjetlo..

Kako divno bijaše biti dio te kvintesencije, te čarobne sfere nedodirljivog iskona...A ja poželjeh,da se sfera rasprsne od ljubavi,i duše, slobodne u svemu,zažele da ljube još više..I bje tako..U kriku zanosnom, Jedno postade dvoje,dvoje tri..Ja ostavih Vječno moje jedno,i odlučih potražiti tlo, gdje su duše najviše željne ljubavi Vječne...Ja bijah znanje, ja bijah Sve,ali odlučih...Samo spoznaja ljubavi biti...Dođoh na tlo planete, koja pijeskom bijaše prekrita, i bićima, koja žedna spoznaje Vječnog od Vječne življahu...Nisam bio čovjek, niti ptica, čak ni lijep,ali to tim bićima nije smetalo..Bijahu kao djeca..I to me privuklo k njima...Za njih, ja bijah Bog,ali...Ja bijah samo Ljubav..I znao sam,da spoznajom te Ljubavi i oni postati Bogovi kao ja...Zato im i nisam prvo dao znanje..Jer..znanje bez Ljubavi,zauvijek uništava besmrtnost spoznaje Božanstva..I shvatih..Da trebam naći Boginju,Koja bi kao Majka vodila ljude u krilo početka svih početaka..Tražih dugo..Sagradih hramove, u kojima se tajna vječna slavila,ali sve bijaše pusto bez One, koju srce moje tražiše..

Uz moju Mudrost, Kraljevi bijahu savršeni..Nigdje ne bijaše tuge,sve je bilo skladno i vođeno u ozračju Ljubavi..

A ja ne odustajah...I pronađoh onu,koja će biti duša Vječne,i ljudima pokazivati bit svega, esenciju esencije..Bijaše ona Kraljica, koja u moj hram zalaziše, ne znajući tko sam Ja..Tri puta moćni,Onaj, koji je u sebi Tajnu stvaranja znao..

Nisam imao tijelo za Ljubav..Imao sam znanje,i bio rođen iz sfere u kojoj tijelo nije postojalo.. Ovdje, na tlu zemaljskom,tijelo mi je samo bilo drugi hram..Hram vlastitog duha,kojeg sam tako čuvao..A ona bijaše sve..Toliko savršeno sve...Da sam ponekad poželio postati kao ona, i zauvijek ostati na zemlji..Ja..koji Jesam savršen i jedinstven...

I shvatih...Da je to bila posljednja moja stepenica ljubavi i ono, čime ću završiti Božanstvenost spoznaje među ljudima na zemlji...

Negdje, iz sfere sklada,čuo sam pitanje:"Hoćeš li postati ljubav i izgubiti svemir, ili ćeš postati svemir a izgubiti Ljubav?"

Odlučio sam postati ljubav a izgubiti svemir...Ona bijaše vrijedna toga..Prekršio sam svoju zakletvu, i postao s njom jedno...U meni se probudilo ljudsko biće,i nisam se bojao smrti, jer-znao sam da smrti nema...Jedino sam želio njenu posljednju riječ, kojom bi mi potvrdila svoju ljubav...Ali ona bijaše Kraljica,i zaboravi na mene...Dok sam gledao kako pijesak polako curi kroz pukotine moje odaje u kojoj ću zauvijek ostati,bijah raskidane duše od tuge...Na zidovima, gdje sam pisao njeno ime, sve sam obrisao...Postadoh samo ljudsko biće,bolnoga srca..

A onda shvatih...Da ljubav ne mogu obrisati...I da svemir nisam izgubio, nego rodio u sebi nanovo...Unatoč boli, shvatio sam,da sam oprostio sve...Ta vječna luč koja obasjava ljudsku ljubav-opraštanje,bila mi je poklonjena...Znao sam,da ću u novom obliku Onoj koja jest,moći to i reći...

Ključ moje ljubavi,dat ću joj u ruke..

I zajedno ćemo stvoriti novo nebo i zemlju,obasjanu savršenom svjetlošću  iskonskog otkrivenja..