77. IZMEĐU OBLAKA I ORANICE

 

        Pod jasenom se vodio ovakav razgovor:

        “Noge su mi u blatu, a pogled iznad oblaka. Osjećam sebe i tamo i ovdje. Ali ne znam gdje me ima više, i što mi je pravi zavičaj”.

        To je kazao jedan od ljudi, koji je vodio posve običan, uredan život. Njegovi bližnji nisu na njemu uočavali ni zemljino blato, ni nebesku modrinu. Bio je onako nevidljiv kakav je dan, u kojemu nema ni svadbe, ni rođenja, ni sprovoda, ni ikakve druge nevolje za pamćenje.

        “A gdje se sada nalaziš“? upita Divni Stranac vrteći travku među prstima.

        “Sada...? Ni to ne znam”, smeteno će čovjek. “Trebao bih više  osjećati ono gornje carstvo, budući si Ti ovdje. Ali kako rekoh, opet ne znam...”

        “Valjda se koprcaš negdje u zraku, između oblaka i oranice”, podrugnuše se drugi. Neki priklopiše pomalo zagrižljivo, zlurado:

“Ubrzo ćeš ti ovamo, k nama”.

        Stranac tada podigne jednu svoju sandalu. Bila je zakorjela i pocrnila od blata.

        “Vidiš li”? upita. “Blato ne možeš izbjeći, zar ne, čim hodaš zemljom”.

        Onda se nasloni na deblo, pošuti, i uzbaci pogled uvis.

        “Čovjeka vuče nebo, vuče mu pogled uvis, put oblaka i zvijezda. Ni to ne možeš izbjeći. Pitaš se, koji si od te dvojice? Obojica si. Koliko si koji od obojice? To pitanje ostaje tebi – ti odlučuješ koliko si koji, i ta se odluka zove sudbina”.

        Rekavši to, Stranac ustade i ode. Ljudi se raziđoše, potiho ogovarajući Stranca.  Onaj čovjek ostade sam, ili je bar tako mislio.

        Iznenada pocrveni i lupi šakom o zemlju.

        “Odlučuje li ovaj jasen o tomu koliko mu ima korijena u zemlji, a koliko grana u zraku? Koješta priča onaj Stranac! Nemam ja tu ništa odlučivati, sudbina je sudbina, i neka bude po njenomu”!

        Tako je čovjek nastavio visiti u zraku, a mogao je drukčije...

 

 Je li uopće primijetio da je odlučio?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)