Listam stari fotoalbum, jednog štićenika..Godina 1967. Zima, njegova mladost u punom zamahu, moja se tek stvara..

Te godine je bilo toliko puno snijega, sjećam se, širom sam raširila ruke, i gledala u sivo nebo, koje me dodirivalo prekrasnim pahuljama, poput krupnih, bijelih krpica..

Krenula sam u školu, na putu sam prolazila pored velikog "Radničkog doma", koji je ostao od rata, kao najčvršće zdanje Nemačke vojske..

U njemu su se održavali plesnjaci, moja braća su susretala prve svoje ljubavi..

Bilo je tu i mjesto za kazališne predstave, sve u svemu, drago, veliko zdanje, u kojeg nisam previše zalazila, jer sam više voljela trčati stazom do škole, uz koju je rastao drvored jablana.. kako su samo bili gordi i visoki...

I opet ta zima, dobih lijepu školsku torbu, a ja je upotrijebih umjesto sanjki..

I tko bi pomislio da će sve to jednom nestati, a ostati samo uspomene u mom srcu, i tu i tamo koja slučajno zabilježena fotografija kao dokaz?

Oprostite na paranju stranice, nešto me danas ne služi to uredno postavljanje u okvire..

Sjećam se da sam i prisustvovala urednom rušenju toga kultnog zdanja osječke mladosti, jer, bio je radi svojeg porijekla trn u oku onom sistemu..

Da bi sad na tom mjestu bila sagrađena ogromna staglena zgrada, koja još, radi apetita i velikih želja, nema svoju funkciju, jer nedostaje novaca da je se završi..

Sva četiri kina, koji su pružali utočište prvim poljupcima zaljubljenih parova, i odisali čarobnim mirisom romantike, zamijenjena su nekim čudnim, hladnim 3d dvoranama, u koje još nisam zašla, vjerovali ili ne...

I sada, kada okružena stvarnošću prekrajanja ljepote neba u monstruozno šaranje chemtrailsima, i pretvaranju ljudskosti u nešto čemu ni ime ne znam, ubacujem ipak ono nešto neizbrisivo, lijepa sjećanja, koja mi nitko ne može oduzeti, i koja me ipak drže na površini svega onoga što se zove civilizacija na vrhuncu..

Još sam ona nasmijana djevojčica, koja  sve to ne zna, još sam ona začuđena djevojka, koja se zarumeni, kad na plesnjaku priđe baš onaj o kojem je potajno sanjala..

Još u džepu kaputa svog života, čuvam te nježne, sretne trenutke.

Zar java u ovoj stravi oko mene, može biti biti jača od tih lijepih, malih stvari?

Pokušavaju nas silom uvjeriti da nemamo šanse protiv te tihe zavjere velikih, koji nas žele napraviti ljudima bez duše, robovima poretka koji dolazi..

A ne znaju da je samo šaka radosti i svjesnosti o nepobjedivosti vjere u našu unutarnju božanstvenost, može učiniti više nego cijeli njihovi vjekovni nanosi pesimizma i apatije, kojima nas žele baciti na koljena..

Da, u sve, pa i povremen osjećaj baš te apatije, ubacujem svoja lijepa sjećanja.

Koja me zaista čine živom, i koja mi nitko ne može oduzeti...