Mrak je već odavno prekrio  grad svojom gustom , neprobojnom koprenom.......Među ruševinama ratom razrušenih kuća, šaćica  vojnika konačno je našla predaha....On je sjedio postrance, nedaleko logorske vatre , držeći u rukama izlizanu  fotografiju djevojke koja se sa nje smiješila....Osjeti snažnu bol u predjelu srca i ispusti duboki uzdah dok su sjećanja navirala...

 

Stajala je na samom uglu ulice, u društvu svoje prijateljice ,nehajno zabačene torbe na ramenu, sa haljinom plave boje što je isticala njezinu crvenu kosu i lice, njezine gracilne, skladne  konture tijela, živo gestikulirajući rukama, glave zabačene prema otraga, tresući se od smijeha. Osvojila ga je na prvi pogled i on je tog dana nekoliko puta autom kružio, vraćajući se na isto mjesto i ukradenim pogledima upijao sve na njoj.

Doimala se tako nestvarno u tom svijetu zabrana, kao da je došla sa neke druge planete. Pitao se koliko je u stvari svijesna sredine u kojoj se nalazi, opasnosti koje se kriju na svakom koraku i hoće li taj smijeh ugasiti neki bezobziran muškarac željan provoda.

Uletjela je u autobus smjestivši se kraj vozača, a njegov širok osmjeh na licu odavao je radost što je vidi. Ubacila je kasetu u njegov kasetofon , njišući se u ritmu muzike, pozivajući rukama i druge da se opuste i te kratke momente vožnje uživaju. Društvo kao da je samo čekalo na nju, zapljeskalo je i začas se stvorila  jedna razdragana, smijehom ispunjena atmosfera u autobusu. U jednom se momentu okrenula i pogledala u njegovom pravcu, pogledi su se sreli na trenutak koji se njemu učini cijela vječnost, ostavljajući ga bez daha ,dok mu je tijelom prostrujila neka posebna toplina.

Te noći nije mogao dugo zaspati. Sa svoga kreveta blizu prozora, njegov je pogled bio uperen u njen balkon na kojem je sjedjela i on je poželjeo biti prisutan i čuti njen glas i sve ono o čemu je tog trenutka sa svojom nerazdvojnom prijateljicom pričala. Utonuo je u san pred sam cik zore maštajući o njoj , dok su mu ruke imaginarno milovale njezino lice, tijelo...usne ljubile sve na njoj.

Iz dana u dan njegova želja da joj se približi rasla je, njegove misli bile su vezane jedino za nju .Njegova odsutnost duhom nije prošla nezamijećeno u familiji i on bi za vrijeme zajedničkog ručaka ponekad uhvatio skrivene, upitne  poglede svoje braće i majke. Nije želio puno objašnjavati, znao je da ga dobro poznaju i predpostavljaju što se u njegovom srce događa.

Izletjeo bi na ulicu u vrijeme kad je znao da ona čeka autobus, željan njezinog zaraznog smijeha što je odjekivao ulicom. Znao je njezin raspored smjena i pratio je pogledom sve do ulaza u bolnicu, nadajući se da će se osvrnuti i barem na kratko okrznuti pogledom. No ona kao da ga nije primjećivala, hodala bi svojim putem, u društvu ili sama , ne obazirajući se na svijet oko sebe.

Učinila mu se nedostupno, neuhvatljivom, samo svojom...I baš kada je pomislio da su sve nade izgubljene da joj se ikada približi ne nametajući se otvoreno, nasilnički, ukaza mu se prilika koju nije ni sanjao.

Toga se jutra nije pojavila na uglu ulice i on je u prvi momenat pomislio da je otputovala. No ipak nije odustao ...I dalje je kružio ulicom....Tada ju je ugledao kako hoda užurbanim korakom , ne osvrćući se, uspravne glave , pogleda uperenog pravo, na nepregledno ravnu i dugu, suncem užarenu ulicu....

Zaustavio se ispred nje i oslovio je imenom...Ostala je zatečena i zbunjena no ipak se nije zaustavila....Na licu joj je  mogao pročitati strah i prve znakove panike i on otvori vrata auta i mirnim joj glasom kaže da se ne treba ničeg bojati. Jedino što želi je da ju sigurno odveze na posao jer ovako sama na cesti , u ovoj zemlji  kao žena ....opasno je......

Vidio je tračak neodlučnosti i razmišljanja ...zaustavila se  i dugim, direktnim pogledom ispitivački ga promatrala....Plavetnilo njenih očiju bilo poput mora u koje je želio zaroniti svjestan da se gubi u vremenu i prostoru....

Srce mu je počelo divljački lupati kad se približila automobilu i posegnula za vratima.....Sjela je u tišini, izbjegavajući njegov pogled... nervozna...Da bi ju umirio on je šutke vozio....Pred ulazom u bolnicu ona se kratko zahvalila i gotovo trčećim korakom nestala .....On je još neko vrijeme ostao sjediti zatvorenih očiju , upijajući miris njezinog parfema, lepršavog i osviježavajućeg, kojeg je za sobom ostavila diskretno,  jedva primjetno.....

Od toga bi  se dana njihovi pogledi na ulici na kratko dodirnuli...ona bi se kratko nasmiješila uz znak pozdrava...a on bio lebdio negdje visoko...sretan za te kratke momente bliskosti....

Jednog je dana ponovo nestala...ulica je bila prazna i tiha bez nje ....Neki nemir se uvukao u njega i on se svojim tajnim kanalima raspitao o njoj....Rekoše mu da je bolesna..iscrpljena... i da leži već danima u krevetu skrhana visokom temperaturom... Skupio je hrabrosti i pokucao na njezina vrata.....

Otvorila je nakon dužeg vremena, raskuštrane kose i blijedog lica, sa tamnim kolutovima oko očiju......Bila je iznenađena, bez riječi...s znakom pitanja u očima....Pokušao je što mirnije reči da se zabrinuo ...pitati ju trebali još nešto donjeti....Nespretno objašnjavajući i ispričavajujući se  na smetnji, pružio joj je vrećicu punu voća i  povrća što mu je njegova majka šutke u ruke gurnula... Očekivao je da će ga odbiti no ona ga uljudno pozove unutra i nestane u pravcu kuhinje...

Čuo ju je kako  pali plin na peći, uzima šalice............a onda tresak razbijenog po kamenim pločicama....Bez razmišljanja je ustao i krenuo u pravcu kuhinje....Sjedjela je na podu sa krhotinama razbijenog u rukama dok joj je krv sa dlana kapala.....Nije se dao smesti kada ga je rukama pokušala spriječiti da joj pomogne..Dovoljno mu je bilo vidjeti suze u njezinim očima i bolan izraz na licu....Nježno joj je odstranio ostatke polomljenog i  ruku zamotao kuhinjskom krpom. Prilikom dodira , osjetio je vručinu koja je iz nje isijavala....Blago joj je dodirnuo čelo koje je gorjelo.....

" Umorna sam...željna sna...." prošaputala je .

Ni časak se nije dvoumio, podignuo je na ruke, a njezina je glava klonula na njegovom ramenu.....Dok ju je nosio u pravcu sobe preplavi ga silina osjećaja koje riječima nije  znao,  ni mogao opisati...Taj osjećaj sreće...nježnosti.......Ostao je uz nju cijelog tog popodneva i noći što je slijedila, kraj uzglavlja njenog  kreveta, brišući joj  znoj sa  tijela, tiho je umirivajući u fazi bunila, njišući je u svom zagrljaju poput djeteta... Otišao je  tek onda kada je bio siguran da joj se stanje popravlja ....dok je još spavala.......

 Dani koji su poslije toga usljedili , ono je što pamti i dan danas ....poslije nekoliko decenija....Puni ljubavi , nježnosti ...radosti...

 Uživao je svaki trenutak s njom ....  jer znao je da će jednom otići zauvjek...tamo gdje je on ne može slijediti.....

I sada ...dok sjedi sam , podalje od ostalih...između jauka ranjenih i tišine poginulih....njezin lik priziva u sjećanje da mu da snage ...da mu da hrabrosti da izdrži.........A ona se smiješi pogleda uperenog u njega. Na trenutak mu se učini da čuje njen glas koji mu šapuće:" Neka te Bog čuva!"....i njemu poteku suze na oči.......