Nebo se naoblačilo nad Osnovnom školom Gornje Vrapče.Trebalo je donijeti tešku odluku.

Lica učiteljica 3.razreda i njihovih učenika bila su zamišljena.

-Ravnatelju Darko, što ako nas uhvati kiša?Bit ćemo mokri kao miševi-upitale su ga.

-Nema veze, ne bojimo se mi kiše-povikala su djeca.Ne bojimo se kiše nego coprnica-uznemirili su se.

-Zar se sada bojite?Pa neki dan ste se junačili da vam ništa ne mogu-začudi se Darko.

-A što ako nas zavežu za drvo i tamo ostave?-zapita Ivan.

-Pa mi ćemo te osloboditi i pobjeći im-doda Karlo.

-A što ako me skuhaju u svom loncu?-dosjeti se Ana.

-I što ako nam daju otrovni napitak?-dovikne Margareta.

-Uh, Bože moj, ja hoću kući,- počne plakati Dominik.

-Djeco, pa niste valjda takve kukavice-nasmiju se učiteljice Janja,Vlatka i Goga.

-Ravnatelju , pomozite !  Što ćemo sad?Je li strašnija kiša ili coprnice? Postoje  li one  ili nas samo zafrkavaju ti Zagorci?-uznemirile se sad i one.

-E,  sad vam moram odati jednu malu tajnu-doda Darko-dobro slušajte!

-Te coprnice nisu zločeste i ne žele nikog ni oteti, ni pojesti, samo vas iznenaditi i pokazati neka svoja čuda.Pustit će nas da upoznamo  dio brežuljkastog kraja naše domovine, razne vrste drveća , cvijeća, biljaka i životinja-objašnjava on.

-Prvo čudo koje nam danas treba neka bude lijepo vrijeme.Čim stignemo do začarane šume, nebo će se razvedriti, sunce će vas ogrijati, a blagi vjetrić ohladiti- utješio ih je ravnatelj.

-Pa kakve bi to bile copnice kad ne bi mogle začarati vrijeme, zar ne djeco?-upita Darko.

-Tu, tu!-prekine ih truba nestrpljivog autobusa.

-Požurite,  djeco, -dovikne vozač Joža: Ja želim vidjeti ta čuda neviđena!

                        „Hajde đaci veseljaci

                        priroda vas zove.

                        Zaboravite brige ove,

                        u avanture krenite nove.

                        Čarobna već šuma čeka

                        junačine izdaleka.

                           Od grada do sela

                        kreni družbo vesela! .“