Pozvaše nas,muža i mene ,jednom na jedan „event“,kako je danas moderno reći. Nije nam se baš išlo, ali mislimo si, idemo pogledati kako se zabavlja tzv. viša klasa. Sve skorojevići koji se obogatili tko zna kako, a sada im najednom ništa nije dovoljno fino i elitno. Danima vrtimo pozivnicu u rukama i te večeri odlučimo - idemo. Sastanak je bio u vrlo uglednom hotelu, a nakon radnog dijela bio  je predviđen i bal. Na pozivnici je također naveden i dress- code, znači elegancija iznad svega.

 Dolazimo u navedeno vrijeme. Stižu uzvanici, naravno autima, jedan skuplji i elegantniji od drugoga. Uniformirani portiri provjeravaju pozivnice nema ulaska bez poziva. Stižu dame i gospoda. Dame u dizajniranim haljinama, blista nakit, možda i malo pretjerano, ali treba se pokazati, zar ne ? Gospoda u svečanim odijelima, poneki čak i u smokingu, smiješno ih je gledati, očito su ga neki obukli po prvi puta pa niti ne znaju hodati u toj obleki, ali nije bitno, važno je ostaviti dojam. Posvuda lebdi oblačak najfinijih parfema, od kojih mnogi cijenom prelaze mjesečnu zaradu prosječnog čovjeka, ali  zar je to bitno? Ima se,može se, Osluškujem razgovore uzvanika, natječu se u prepucavanju tko je gdje bio na skijanju, zimovanju. Netko se pohvali da je bio tu i tu, druga dama frkne nosom i kaže da ni u snu ne bi išla tamo, jer tamo idu obični ljudi. U trendu je ići na sasvim druga mjesta. I tako teku besmislena prepucavanja koja očito nekima znače duhovnu hranu. Konobari krstare između nas, nose čaše najfinijeg šampanjca, biranog viskija, arhivskog konjaka. Gospoda se nadmeću tvrdnjama gdje je najbolji teniski teren, a vanjštinom djeluju tako da je očito kako se ne bi mogli sagnuti niti po ispalu lopticu, ali bitno je hvaliti unikatni reket, tenisice i opremu. Svira diskretna glazba, ugođaj je potpun.Šef ceremonije poziva na zakusku u kojoj su predviđene delicije za koje prosječan čovjek nije niti čuo. Ako su i odbojne okusom, nije bitno, važno je da su in.

U tom se trenu otvaraju ulazna vrata. Na vratima stoji prosjak, neobrijan, odrpanog odijela, suznih očiju. Ne govori ništa, skida kapu, pruža ju i kaže - udijelite nešto, gladan sam. Posluga se nije niti snašla tako da ga nisu odmah  ispratili napolje. Elitna družina se okamenila, povukli se prema natrag, kao da prosjak ima ne znam kako ubojito oružje u rukama, a nema ništa, samo ispruženu ruku i kapu kojom traži milodar. On napravi još koji korak naprijed, -Udijelite nešto, kaže, a čitava se skupina povlači, očito se boje stvarnosti i istinskog života i bijede, ta oni žive u umjetnom svijetu. Segnem rukom u torbicu,priđem čovjeku i dadem mu sve što tog časa imam u sebe, a bilo je podosta. On zahvaljuje, kaže, najradije bio pao ničice pred vama, ali ja se znate, klanjam samo Gospodinu. Okrenu se i ode, a da se nitko nije pravo niti snašao.

 Začujem tihi glas koji govori- što zadržaste za sebe izgubili ste, što dadoste potrebitom bratu umnožit će vam se. Osvrnem se , iza mene nikoga. Istog mi časa postane jasno tko je to rekao.