Vjetar njiše grane
Lišće žuti, tiho pada.
Zrake sunca zlate stabla......
Ljeto mine, vrata svoja polako zatvara
Jesen stiže, miris zrelog grožđa širi
Nek pjesma se čuje berača...
Kroz otvoren prozor do mene dopire brujanje kosilice u daljini, a lišće na obližnjoj krošnji polako se žuti. Neki se spokoj uvukao u mene dok mislima prebirem po sjećanjima.
Bilo je to jedne davne, rane jeseni. Vijugavom i strmom cestom kroz šumu i obližnja seoca, polako i dahćući od napora, tjerala sam bicikl , praveći kratke stanke, u želji da stignem još za toplog popodnevnog sunca u klet moje mame. Odlučila sam se spontano, da skratim popodnevne sate u gradskoj buci i galami susjeda.
Dočekao me još suncem obasjan vinograd, pokoji cvrkut ptica i ona tišina, svojstvena takvim mjestima u srcu prirode, u kojem sve diše u harmoniji sa cijelim unverzumom.
Moja je mama sjedila pod starim hrastom, okružena bračvama koje je pripremila za predstojeću berbu.Umorna od vožnje, gotovo 30 kilometara uzbrdo i nizbrdo, navalila sam na pečeno, mirisno meso i opojno, fino vino.
Neki je susjed, ponukan mojim dolaskom, uzeo gitaru u ruke..i začas zaori pjesma. Šuštanje lišća, bili su popratni akordi što je ponudila priroda u svojim raskošnim bojama pristigle jeseni...
Sjedila sam na malom brežuljku, pogledom prema šumi i gradu koji se jedva nazirao u daljini.Podno šume srna je pasla. Ponekad bi podigla glavu, načulila uši, plaho pogledala u našem pravcu, pa opet sagnula glavu.
Neopisiv trenutak, tako opipljiv, a ipak gotovo nestvaran. Činilo se kao da je vrijeme stalo, da sam u nekom drugom, čarobnom svijetu, gdje sve odiše posebnim mirom i spokojem. Samo su pjesma i smijeh bili tak kotač, pokretač koji je išao dalje.
Uživajući te momente, nisam ni primijetila kad se spustio mrak. Bilo je vrijeme za povratak. Na biciklu nisam imala svjetlo i jedan od naših prijatelja pratio me na motoru cijelim putem dolje, do glavne ceste, osvjetljavajući mi put.
Vozila sam polako, dok je vjetar lagano puhao, osvježavajuće, bistreći moju glavu od popitog vina. Kad sam stigla kući, zaspala sam još obućena, dubokim, odmarajućim snom, sretna i zadovoljna.
Iako nisam tada mogla razumijeti moju mamu zašto poslije napornog posla, vikendom žuri u vinograd....sada, u ovoj strci, stresu...buci, potpuno je razumijem. Ona je doista uživala neke posebne momente koje izbjegnu čovjeku u ovoj današnjem vrtlogu vremena.
I sve češće tražim takva mjesta jer tamo uistinu osjećam i slušam sebe.Mir kojeg pritom osjećam neopisiv je i poseban dar kojeg priroda nudi gratis, a svi ga mi tako često odbijamo.
Kao da se bojimo uzeti nešto što nam se samo tako daje, od straha da bismo trebali dati nešto za uzvrat. a ne trebamo dati ništa, samo se opustiti i uživati te momente.
Sada ta klet stoji prazna, a grožđe zreli bez ruku moje mame. Ponekad svratim, sa bili u grudima i sjednem na klupu pod brajdama. Promatram razgranatu krošnju smokve, jabuke, breskve ..i vinograd. Bacim pogled na klet i zaboli me duša. Sjetim se one predivne zagorske popevke " Vu plavem trnaci mi hiža stoji" i jednog njenog refrena:
..nju muški su žuli prinesli na svet
za onda dok zagorec bil je još kmet
Al bila je bela i z mirom vesela
a danas od tuge se hoće podret....
I pitam se:" Zar je moguće da u ovoj strci za novcem i izgubljenim vremenom , čovjek tako brzo može zaboraviti one istinske vrijednosti?
Hoću li dozvoliti da propada taj mali kutak raja kojeg je moja mama tako brižno i s ljubavlju negovala trideset i pet godina svog života?
Što stvarno trebam u životu?
Čemu težim?
... a odgovor mi stoji pred očima.
Prazna klet i priroda oko nje mi priča priču koju ne smijem ostaviti nedovršenu.