U tišini noći, osjetila sam studen. Povlačim pokrivač, sve do lica, ali ne osjećam utjehu.

Otkucaj moga srca zvuči drukčije. Bio je to eho koji je odzvanjao u mojim ušima, a zvučao je kao usamljenost.

Dok sam stiskala ruke preko svojih ušiju, kako bi zaustavila zvuk, zatekla sam se nemoćna promijeniti ono što je sigurno bilo.

Omotala sam ruke čvrsto oko svojih prsa, ali moje ruke nisu mogle imitirati ruke za kojima sam žudila.

Zagledala sam se u sjene i pitala se tko će prepoznati djevojku koja se krije u mojim očima? Tko će razumjeti priču u mojim uzdasima? Hoće li itko primijetiti da moj smijeh nije ni dubok niti istinit kao što je nekad bio, ili da moj osmijeh krije grimasu?

Hoće li postojati mjesto za moje srce gdje će se ponovno osjećati kao kod kuće? Pitala sam se gdje da tražim nekoga tko bi mogao dodirnuti moje ruke i u tom jednostavnom ljudskom dodiru učiniti da živi bol koji se ugnijezdio u meni ode na spavanje barem na trenutak? Čije oći mogu susresti koje će prepoznati snagu u mojoj boli, a ne slabost? Gdje postoji netko tko ima suzu koja joj se polako slijeva niz obraz, a koja odgovara mojoj, suzu koja je prošla istim putem?

Dok mi je panika oduzimala dah zbacila sam pokrivač koji nije tješio i posegnula za nekim tko više nije bio tamo. Osjećajući svoju ruku na telefonu, moje disanje ubrzano i plitko, stvarnost je opržila moja osjetila, nikoga nema kući!

Tjerajući svoje tijelo da ustane, upalila sam svjetlo, nadajući da će mi svjetlost dati perspektivu i hrabrost, ali nije.

Stala sam pred ogledalo i proučavala svoje lice.

Nisam se prepoznala, bila sam samo mala djevojčica, premalena koja još uvijek treba nježnu zaštitu, ohrabrenje i usmjeravanje da bi imala ovo lice, ovo odraslo lice. Željela sam povikati, uvijek su dolazili kada sam bila uplašena, ipak, znala sam da više nitko ne bi došao.

Tako sam buljila u svoje vlastite oči tražeći "njih" uhvatila sam kratak pogled, ali mi je to pružilo više čežnje i ljutnje nego utjehe i mira. Skliznula sam dolje na pod, puštajući svoju ruku da istražuje zid kao bi utrnula svjetlo i stvarnost koju vidim u ogledalu.

Privukla sam koljena svojim grudima i stegnula svoje ruke oko njih kao da nosim oklop, samo kako bi shvatila da je to uzalodno.

U mraku sam puzala kao dijete, hvatajući se za svoj krevet i bilo koji fragment odgovara koji bi se možda mogao skrivati u noći.

 

A onda me je u tišini nešto okružilo, nešto meko i dobrodošlo. Došlo je u valovima, u stalnim ritmičkim kretnjama. Sa svojim otvorenim očima, mogla sam vidjeti slabašni tračak treperavog svjetla koji se šuljao kroz zatvorene kapke. Dok sam buljila u tu tanku nit rasplesanog svjetla, sjetila sam se trenutka kada sam sjedila pokraj mora. Sjećam se kako sam osjećala da me nešto vuče u ogromnu, misterijoznu esenciju oceana i sjetila se kako su se moje tražeći tople smeđe oči odjednom ispunile suzama poslanim ravno iz mojega srca. Mala izgubljena djevojčica dozivala je u tihoj panici. Siroče koje sam postala podiglo je glavu kako bi vidjelo najdragocjeniji prizor. Vidjela sam još jedno dijete koje traži u bolu. Njene prekrasne smeđe oči pune duše također su bile preplavljene suzama. Mogla sam čuti njeno srce kako vrišti i osjetiti tjeskobu koja ju je razdirala. Mogla sam vidjeti kakva je hrabra djevojčica postala i prepoznati strahove koji su neizgovoreni ležali na njenom licu.

Zatim me je okružila svojim rukama, rukama djeteta koje prihvaća utjehu, rukama snažne žene i voljene majke, rukama prijateljice i srodne duše. U jednom savršenom trenutku naša su srca i naše oči progovorile. Naš je bol pronašao otvorena vrata koja su nas odvela na sigurno mjesto, na mjesto na kojem treba, a koje smo mi tako često morale kriti, mjesto koje smo mi stvorile, mjesto koje nam je dalo da posegnemo jedna za drugom, i mjesto na kojem smo se osjećale kao kod kuće.

I kada noćni posjetilac ponovno dođe kao što sigurno hoće kako bi donio svoja pitanja koja grizu i prazninu, kada mi donese čežnju za onim što je jednom bilo i strah da ću izgubiti sebe bez da to itko primijeti, kada neću moći pronaći dom, potražit ću naša otvorena vrata. Kada me posjetilac podsjeti koliko žudim za sigurnim mjestom kako bih odmorila svoje srce i za toplom vezom s pouzdanom dušom, sjetit ću se tvoga dodira i tvojih suza. Kada ti dođe gost u noći i kada se osjećaš izgubljena, zapamti da i ja pružam isto dagocjeno utočište tvome srcu kao što si ga ti dala mome. Kada gost dođe po nas, odvratimo pogled od njegovog ne dobrodošlog, poznatog lica i sjetimo se i vratim tebi i meni i našem trenutnku kada smo sjedile pokraj mora.

Nansy Bartletti Dufresne