prošlo je desetak mjeseci otkad sam te vidjela zadnji put.... i evo te danas.... da se nisi javio jučer, sumnjam da bi se i ovaj susret dogodio tek onako bez dogovora.
samo desetak mjeseci, ni godina dana, u mom osjećanju prolaznosti vremena isuviše brzo, isuviše kratko.... možda sam zato ovako šokirana kad te vidim tako....
kosa gotovo sasvim sijeda, zamalo sva srebrna, na čelu duboke bore, trbuh još okrugliji, vrat skoro potonuo od podbradka i okruglaste grbe na vrhu leđa....
što nam je to učinilo vrijeme? kakvi su to bili svi protekli dani i koliko teško je bremenje briga da se nakon toliko malo vremena tako intenzivno osjeti? da li je to samo moj doživljaj.... možda sam očekivala, ne podmlađeno, ali barem starenjem nenarušeno tvoje fizičko obličje u tako kratkom periodu....
možda mi se samo čini da si nekako iscrpljen i da te boli nešto.... zamišljenost samo? ona nas često zna učiniti starijima nego što jesmo....
to su one prve sekunde gledanja u tvoj profil dok sjediš na terasi restorana gdje si rekao da me čekaš.... zastala sam da te promotrim još malo prije nego ti stavim do znanja da sam stigla.... ti kao da si osjetio da stojim iza ograde i gledam te, okreneš glavu, mahneš mi i krećeš prema meni....
tvoj zagrljaj se osjeća dobro.... tvoj smijeh, ne samo osmijeh, nego pravi pravcati smijeh, u tom trenutku ozvučen i vidljiv.... osjeća se dobro.... toliko dobro da izvlači iz mene one riječi koje su mi se nekoliko sekundi ranije činile neizrecive iz mojih usta....
izgledaš dobro.... jako dobro.
bglavac
irida
edin.kecanovic
