Ulazim u sobu prvi, vodim računa o tome i uvijek stižem prvi, donoseći malo cvijeća i bocu španjolskog konjaka "Fundator": cvijećem pokušavam oživjeti sobu, a konjakom svoje raspoloženje. Koje je i više nego čudno. Radujem se susretu sa Leonardom koju očekujem svakog trenutka, a opet u meni raste tjeskoba: osjećam se nezadovoljno i ljuti me ova igra skrivača koja traje već punu godinu. Mislim da sam zaljubljen i želim je stalno pored sebe, u svakom trenutku. 

 

   Ah, da, udata je, moja Leonarda, jer njegova sigurno nije! Toliko prezira ona osjeća prema njemu, svom mužu, da se često pitam kako on to ne osjeti. Mora da ima kožu debelu poput nosoroga! Ne poznajem ga, ali po pričanju Leonarde izgradio sam mišljenje o njemu: pohlepan, sebeljubiv muškarac kojem je najveće zadovoljstvo zgrtanje para. Tipičan Hercegovac: kao da je uzet za prototip! Sve ono što se posprdno i sa smijehom govori o Hercegovcima, u njegovom slučaju je čista istina! Poznaje samog jednog boga: novac! Novac je  njegovo svemoguće biće! Izvanredno se, za razliku od mene, snašao u našem ludom društvu: lovi u mutnom i brzinom svjetlosti se bogati. Preprodaje stanove, kuće: nekretnine su njegov život, drugi ne poznaje i ne zanima ga, nema razumijevanja ni za što drugo. Možda sam malo pristran, ipak mi je on suparnik, ali kunem se da govorim samo ono što sam mnogo puta čuo od Leonarde.

   Leonarda kaže, mada žene po tom pitanju znaju slagati, ja joj ipak vjerujem, da se popne na nju najviše dva puta na godinu, obavi stvar za najviše deset minuta, skljoka se sa nje i, dok ona besano i nezadovoljena gleda u crnilo budućnosti, on mirno hrče pored nje. Jednom mi je rekla nešto čudno, dok je opisivala osjećaj mučnine koji bi je uvijek zahvatio poslije snošaja sa mužem: dok je osluškivala njegovo bezbrižno hrkanje pored sebe, u duhu se vidjela kako ustaje, odlazi u kuhinju, uzima dugački i oštri nož, vraća se i zabija mu oštricu u vrat. Sad dolazi ono najčudnije, upravo ludo: maštajući kako ga kolje, odjednom je snažan poriv natjera ispružiti ruku, dotaknuti se između nogu  i, u tom je času, držeći oči čvrsto zatvorene, dotičući međunožje, suho i gladno, maštajući divlje, doživjela najbolji orgazam pored svog muža, koji je bio bolji od svih ostalih doživljenih sa njime! Koji baš i nisu bili česti, po njenom pričanju.

   Zaprepastio sam se zbog tog priznanja: pomaljala se Leonarda koju nisam poznavao! Sviđa li mi se ova nova, nepoznata žena? Nisam siguran!

 

   Pogledam na sat: devet sati i četrdeset i pet minuta. Još petnaest minuta i doći će: iako zna kasniti, panično se bojeći njegovog nadziranja. A on to radi, nadzire je! O, i te kako je nadzire! Dok stavljam doneseno cvijeće u vazu i lijevam vodu u nju, sjećam se onog dana...

 

   Vodili smo ljubav u ukradenom poslijepodnevu, grčili se od slasti, kad je iznenada zazvonio njen mobitel, sakriven u njenoj velikoj torbi, ali svejedno glasan. Pokušao sam ga ignorirati, ali se Leonarda ukočila ispod mene, dlanove mi položila na ramena, blago me odgurnuvši malo od lica i nisam više dodirivao njene grudi šiljatih bradavica.

   - Nemoj - reče molećivo. - Dodaj mi mobitel: sigurno je to on!

   - Odjebi ga! Ne javljaj se!

   - Moram se javiti! - Pogled joj postao dalek. - Moram!

   Posegnuo sam rukom prema ormariću do kreveta, i dalje ležeći na njoj i u njoj, izvukao mobitel, dodao joj ga i ona se, mirno ležeći ispod mene, javi.

   Bio je to njen muž: jasno sam čuo njegov glas. Htio je znati gdje je, kad se vraća, sa kime je, a ona, moja strastvena Leonarda, odgovarala mu hladno pribrana, baš kao da sjedi za stolom, sasvim obučena, a ne nalazi se ispod mene, raširenih nogu, stežući me i dalje  njima i zadržavajući me u sebi, u svojoj toplini. Čudan doživljaj, koji mi ubrizgao zimu u kosti. Kako se razgovor približavao kraju, njena je skrivena dubina u kojoj sam se nalazio počela oživljavati: stezala me unutrašnjim mišićima, a oči, zelene joj oči gledale me vragolastim sjajem, pa konačno prekine razgovor, isključi mobitel, baci ga pored naših vrućih tijela na bijelim plahtama, stegne me još čvršće i promuklo mi prodahće u uho, vrelim i nepoznatim dahom:

   - A sad me krvnički izjebi! Izbriši ga!

   Upravo sam to učinio: bijesno sam se zabijao u nju, nastojeći ga izbrisati!

 

   Cvijeće se sad nalazi na svom mjestu i više nemam što raditi, osim čekati. Otvaram bocu i iz kupaonice donosim čašu, pa sa čašom u ruci stojim pored prozora i gledam na cestu kojom će se Leonarda dovesti. Soba se nalazi iznad benzinske pumpe, čiji je vlasnik moj poznanik i koji mi svaki put bez riječi daje sobu, samo pod jednim uslovom: moram mu telefonirati barem dva sata ranije. Postepeno, malo po malo, doznao sam da nismo jedini par koji koristi usluge ovog tipa. Bilo je i kockara koji su dolazili kockati u miru: nitko ih ovdje nije uznemirivao. Benzinska se pumpa nalazi uz magistralu i protok vozila i ljudi je velik, i svi samo učtivo klimnu u prolazu, ali nitko sa nikim ne stupa u dublji razgovor. Zajamčena privatnost!

   Kroz prozor vidim jedan par u autu, kako se ljubi, ljubi, djevojka je prebacila jednu nogu u trapericama preko mladićevih nogu, prstima mu prolazi kroz kosu.

   Sjećanje bljesne...

 

   Vraćali smo se, Leonarda je vozila: sjedio sam do nje i gledao joj profil. Iza nas je ostalo vruće poslijepodne, ali sam i dalje osjećao žudnju za njenim tijelom. Naravno da je Leonarda to primijetila. Stavila mi ruku između nogu, stežući me za nanovo probuđenu muškost, držeći drugu ruku na upravljaču i ne skidajući pogled sa ceste.

   - Sad ćemo se pobrinuti za to! - rekla je prigušeno.

   Zapanjeno sam je gledao kako skreće na prvi sporedni put, vozi u dubinu šumarka, staje niti trideset metara dalje od magistrale i gasi motor.

   - Spusti hlače! - naredila mi čudnim, nepoznatim glasom.

   Izašla je iz kola, obišla ih, i na moj strani, suvozačkoj, podigla suknju, skinula crvene gaćice koje su činile silan kontrast sa njenom nježnom, glatkom, bijelom kožom, bacila gaćice na sjedalo koje je malo prije napustila i opkoračila me. Strašno me uzbudilo takvo njeno ponašanje, poludio sam, osjećaj me snage obuzeo, zavladao sa mnom i kad me Leonarda primila i uvela u svoju vlažnost, bio sam čvrst da čvršći nisam mogao biti. I nije kratko trajalo naše mahnitanje: odužilo se i potrajalo pun sat. Strast je ispunila unutrašnjost kola. Vonj je parenja bio toliko snažan, da smo kasnije morali provjetravati unutrašnjost kola: izašli smo van, otvorivši sva četvoro vrata i stajali pored njih oko petnaest minuta.

   Dok smo se, kasnije, konačno zadovoljeni, mirni, opušteni, vozili, ona se okrenula prema meni i rekla:

   - Ovo će između nas zauvijek trajati!

   Iako sam razumom znao da ništa zauvijek ne traje, u tom sam trenutku i sam vjerovao u njene riječi.

 

   Evo je, stiže. Gledam je sa prozora kako pažljivo parkira, izlazi, visoka, crvenokosa, zelenih očiju, umotana u zeleni kaput, koji joj ističe plamenu kosu. Slika uspješne i zadovoljne žene. Sa trideset i tri, u punom je cvatu i svjesna je toga. Ponosno zabacuje glavu, kosa joj na vjetru zaleprša, podigne pogled, ugleda me, mahne, pa dugim koracima žuri prema meni, dok joj dugački kaput leprša oko dugih nogu. Kako je uživam gledati! Svi se muškarci okreću za njom, a ona prolazi pored njih kao da ih i ne primjećuje, mada znam da nije tako. Znam da uživa u gladnim muškim pogledima!

 

   - Moramo razgovarati - reče tri sata kasnije, u jedan i nešto, sjedeći na izgužvanim plahtama.

   - O čemu? - pitam: već znam da nije ništa dobrog.

   - Moramo prekinuti - reče gledajući me otvoreno. - Ovo je posljednji put što smo zajedno. Govorim ti to tek sada, jer sam htjela da nam bude lijepo, ovog posljednjeg puta.

   - Zašto moramo prekinuti?

   - Ubacio se u veliki posao sa nekretninama - govori mi, misleći na muža: nikad nismo spomenuli njegovo ime i to je još jedna neobičnost u našem odnosu. - Milijuni su u pitanju! Krupna lova! Ne želim ništa prepustiti slučaju! Hoću svoj dio kolača! Zaslužila sam! Godinama ga trpim! Hoću imati nešto od toga! Naplatiti! Inače je sve besmisleno, uzalud! Dao mi je naslutiti kako zna za nas dvoje i rekao da od mene same ovisi izbor života: hoću li ga pratiti ili ću se valjati u besmislenosti, kako se izrazio!

- A ja? - pitam, iako po izrazu njenog lica već unaprijed znam odgovor. - Spadam li i ja u tu besmislenost?

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.