Majka bi tražila od nas da se svi skupimo na večeri kad bi Sunce zašlo iza šumovitog brda na zapadu. Ako bi bilo oblačno, zadržavali smo se u blizini kuće, u dosegu zvuka velikog roga na koji bi zapuhao otac ili netko od starije braće. Jedne večeri udaljila sam se od druge djece i, uživajući u tišini duboke šume, tišini za koju sam bila prikraćena odrastajući uz brojnu braću i sestre, otišla sam izvan dosega roga.

  Promatrala sam lisicu u njenom lovačkom pohodu. Slijedila sam je oponašajući njezin hod, hitar i tih, a zatim bi zastala i, gotovo nepomična, njušila zrak i osluškivala. Bila sam oprezna. Pazila sam da da joj se uvijek nalazim niz vjetar, a onako malena i bosa, nisam proizvela gotovo ni jedan šum. Prošlo je tako dosta vremena, a kad me je otkrila, igra je bila gotova. Lisica je nestala u žbunju, a ja sam se vratila kući.

  Oprala sam se u koritu koje je stajalo kraj izvora pokraj same kuće. Običaj je bio  da ga onaj tko se zadnji opere napuni vodom za slijedećeg, a kako sam ja bila najmanja i veliki hamperi bili su preteški za mene, uvijek bih se kupala posljednja. Tiho sam se ušuljala u krevet u nadi kako nitko nije primijetio da me nema i da će sve proći bez posljedica. Nisam ni primijetila da starijih sestara nema u sobi, a da sam kojim slučajem zavirila u mušku sobu, vidjela bih da ni braća nisu bila u svojim krevetima. Svi su me, zajedno s ocem, tražili u šumi. Zadnje što sam čula, prije nego sam utonula u san, bio je zvuk majčine svirale koji je dopirao s ruba šume. Mislila sam da sanjam i tek kasnije shvatila sam da je njome dozivala obitelj da se vrati kući.

  Za doručkom je atmosfera bila bučna i vesela. Nitko nije spominjao moje sinoćnje izbivanje i ubrzo sam i sama zaboravila na to. Dogovarali su se poslovi za taj dan i, po običaju, oni koji su išli u razmjenu, lov i ribolov bili su zadovoljni, a oni koji su morali ostati s majkom i pomagati u kući, bunili su se.

  -Cijeli tjedan sam u kući!- gunđao je Dan, najstariji brat.

  -Da, po dan za svaku životinju koja je zbog tebe pobjegla prošlog tjedna- smijao se pet minuta mlađi Zvjezdan.

  -Da nisi pojeo tri tanjura graha tog dana, ulov bi sigurno bio bolji. Ovako su nas veprovi namirisali na kilometar.

  Majka se od smijeha zagrcnula palentom, a sestri Sunčani potekla je suza.

  -A tek noćenje u šatoru s tobom, koji užas...- nastavljao je Zvjezdan.

  -Dobro, dobro, dosta o tome za jelom. prekinula ga je majka.

  -Još jedan dan u kući i pretvorit ću se u prabaku- još je dodao Dan.

  -Pola dana provest ću ispod drveta žmireći, a drugu polovicu ću raditi vezove na ženskim haljinama- govorio je, a smiješak mu je titrao u kutevima usana. Njegovo sazrijevajuće tijelo prštalo je energijom i za njega nije postojalo gore kazne od mirovanja.

  Pradjed i prabaka, kao i djed i baka nisu doručkovali s nama.Oni bi zoru dočekivali u meditaciji, svak ispod svog tisućljetnog stabla, među naborima divoskih debla gdje ni kiša ni snijeg nisu dopirali. Rijetko bi se pojavljivali i na ručku, a i tada bi pojeli samo nešto svježeg povrća ili voća, nikada jela koja je za nas pripravljala majka. Tek kad bi Sunce započelo svoju silaznu putanju s najviše točke horizonta, priključili bi se obitelji poučavajući nas mnogim znanjima i mudrostima sakupljenim kroz život. Zanati, rukotvorine, prikupljanje plodova i bilja, traženje metala i kristala, lov, vidanje rana, spremanje hrane kroz duge zimske mjesece, snaga pjesme i plesa, promatranje svega što nas je okruživalo i poniranje u sebe- sve smo učili od njih. Činilo mi da da i ne postoji ništa u povijesti čovječanstva što njima nije bilo poznato. Ipak, Stari su često ponavljali kako nas najvažnije životne lekcije neće naučiti nitko od njih pa ni oni koje smo nazivali Učiteljima.

  - Samo Život može ti ukazati na ono bitno- govorila mi je baka.

  - Zato uvijek budi budna.

 

  Te večeri sjedili smo okupljeni oko krijesa nedaleko stričeve kuće. Stijene obližnjeg brda tvorile su prirodan pad nalik na stepenište. I najtiši zvuk proizveden u podnožju dopirao je gotovo do samog vrha. Tu bi uvečer zapalili vatru, zabavljali bi se uz pjesmu i ples, prepričavali različite dogodovštine, a Stari su često pripovijedali o povijesti čovjeka, prepunoj patnje. No najviše bi me se uvijek dojmilo Ivanovo pripovijedanje. Svaku bi izgovorenu riječ popratio posebnom bojom glasa i pokretom koji bi njegovu priču pratili poput plesa. Podsjećao me na Veliku Rijeku čiji se tok ponegdje survao velikom brzinom niz strmo stijenje, a drugdje bi voda tekla sporo i tiho izgledajući nepomično poput jezera. Stari su ga nazivali Učiteljem, premda je bio tek nekoliko godina stariji od moje najstarije braće. Taj put pričao je o vremenu prije trećeg svjetskog rata.

  -Ljudi su bili opsjednuti brojevima i slovima. Ako nešto nije moglo biti izmjereno i označeno brojem , teško je moglo zadobiti pozornost čovjeka. Mislili su da te oznake koji su pridavali svemu što ih je okruživalo iskazuju stvarnu vrijednost, a nisu ni znali koliko su se time udaljili od stvarnosti. Postojala su i slova, crteži koji svaki za sebe nije predstavljao ništa, ali stavljeni u određeni redoslijed, poprimali bi određeno značenje. Ako nešto što bi se odigralo na ovom svijetu nije bilo pretočeno u slova, ljudi tome ne bi vjerovali. Kasnije su ta slova zamijenila pokretne slike. Sve što se moglo spaziti ljudskim okom, pretvarali su u te slike. Gledali su ih u svojim domovima, a s vremenom su postigli da mogu tim slikama i upravljati i svatko je mogao stvoriti svoju izmišljenu stvarnost. Na kraju više gotovo i nisu izlazili iz svojih kuća. Nije ih zanimalo da vide pravi svijet, razgovaraju s pravim ljudima i iskuse stvarne događaje. To je bilo isuviše nepredvidljivo, a čovjeka tog vremena nepredvidljivo je plašilo.

  - Što je to stvarnost?- pitala sam ga.

  -Suprotno od iluzije- rekao mi je nasmiješivši se razdragano jer je znao koje pitanje slijedi.

  -A što je to iluzija?

  -Pogledaj vatru- lagano mi je dotaknuo rame kažiprstom i zatim pokazao na krijes koji se nalazio iza mene. Okrenula sam se i umjesto ognja vidjela veliki vodeni gejzir iz kojeg se širila para. Čuo se prodoran zvuk šišteće vode. Osjetila sam kako mi sitne tople  kapljice vlaže kožu zanijemila sam. Pogledala sam ponovno Ivana kada je nježno položio ruku na moju. Na njegovom licu poigravao je crveni odsjaj plamena.

  - To što si pomislila da nema vatre i da vidiš vodu bila je iluzija. Vatra je cijelo vrijeme bila tu, to je  bila stvarnost. Stvarnost za sve, osim za tebe.

  -A što ako sam ja jedina vidjela stvarnost, a svi ostali su gledali iluziju?- promrmljala sam pomalo uvrijeđena smijehom djece koji je izazvao moj preneraženi izraz lica.

  -Ako imaš hrabrosti vjerovati da si ti jedina u pravu, dok svi oko tebe griješe, postići ćeš ono za što si stvorena- rekao mi je sad već ozbiljnijeg pogleda. Neobični trnci počeli su mi prolaziti tijelo, polazeći iz ruke za koju me još uvijek držao i toplina mi se počela širiti čitavom utrobom penjući se uz kralježnicu sve do tjemena. Prvi put sam osjetila tako nešto i disanje mi je postalo plitko i ubrzano. Pustio mi je ruku.

  -Ne želim te dalje uznemiravati. Nije mi to bila namjera , oprosti mi!

  Nastavio je zatim svoju priču kao da je nije niti bio prekinuo.

  - Čitave šume su se ubijale da bi se ta slova i brojevi ispisali na papiru koji se radio od drveta. Toliko su drveća pobili da su se poremetile smjene godišnjih doba na čitavom planetu. Mnogo ljeta je prošlo poslije trećeg rata i mnoge stvari su se morale promjeniti u ono malo čovječanstva  što je preživjelo to veliko uništenje da nam vrijeme i priroda ponovo iskažu naklonost. Ipak, taj rat izazvan ljudskom glupošću imao je svoj uzrok u beskonačnom Božanskom milosrđu. Dao je priliku čovjeku da krene ispočetka. Dugo nakon strašnih razaranja bili smo zahvalni kad bi naišli na malo čiste vode ili nezaraženu životinju. Priroda se obnavljala, a kako je jenjavala bolest uma i bolest tijela bivala je sve rjeđa.

  -Ti, Ivane pričaš kao da si bio tamo prisutan- primijetio je Zvjezdan.

  -Naravno da nisam bio tamo- blagonaklono mu se nasmiješio Ivan.

  - Ne onako kako ti to misliš. A opet i ti i ja smo bili tamo, brate...- dodao je tajanstveno.

  -Ja vas sada polako napuštam...- podigao se sa zemlje.

  - Nemoj- zamolila sam ga.

  - Još nam pričaj.

  -Ah,žene...- nasmijao se nestašno, a nasmijali su se i svi stariji prisutni jer bila sam još sasvim sićušno dijete, više nalik na dječaka nego na djevojčicu.

  -Danas te žele u svom društvu više nego išta, sutra već govore da te ne žele više nikada vidjeti. Tko bi vas shvatio...

  No sjeo je nazad. Kako može tako nešto uopće reći, pomislila sam. Uvijek, ali baš uvijek ću željeti da je on blizu mene. Nisam poznavala nikog tko nije uživao u njegovom društvu.

  - Nego, onda da čujemo i drugog pripovjedača- pogledao me je u oči.

  -Delfina, bi li htjela podijeliti s nama svoju sinoćnju pustolovinu. Pazi samo, ako ti pripovijest bude posebno dobra, možda ti se tata smiluje i kazna bude nešto blaža.