Lagano šećući sa rukom u ruci, Dorina i Vilko stignu na sam rub lukobrana. Više se nije moglo dalje, osim skočiti u more koje je bilo obojano nestvarnim bojama zalazećeg sunca.

   Dorina primijeti, kako se rub Vilkovih usnica izvija u smiješku: neka je uspomena poslala taj nježan osmjeh na njegovo lice. Dorina ne odoli, već se pribije uz Vilka, zagrli ga i poljubi.

   - Što je sad ovo? - zapita on, a osmjeh mu se raširio licem.

   - Morala sam to učiniti - reče Dorina odmičući se od njega: pomalo ju je bilo strah mora koje je lagano šumjelo ispod njihovih nogu. - Na licu ti je bio osmjeh kakvog još nikad nisam vidjela. O čemu si razmišljao?

   - O drugim zalascima sunca koja sam viđao na oceanima i morima.

   - Voliš taj prizor?

   - Silno - reče Vilko prisjećajući se i osmjehujući se neprestano.

   - Ispričaj mi o jednom zalasku sunca koje je na tebe ostavilo dojam - zamoli Dorina.

   Vilko uzdahne i umjesto odgovara, upita je:

   - Sjećaš se one gospođe koju sam pozdravio kad smo izlazili iz zgrade i krenuli na šetnju?

   - One tvoje susjede? Koja te uvijek hladno pozdravi bez osmjeha?

   - To je ta! - potvrdi Vilko.

   - Kakve ona veze ima s tvojim zalascima sunca? - upita Dorina, a Vilko je uživao gledajući joj lijepo lice obasjano umirućim suncem.

   - Pa ima, donekle - odgovori Vilko. - Zahvaljujući njoj, prisjetio sam se najluđeg zalaska sunca u svom životu. Brod se nalazio ...

 

   ... na Borneu, Indonezija i bilo je vruće, vlažno, sredina lipnja i činilo se da se tropska vrućina približila svom vrhuncu. Brod je ležao usidren u sredini jezera kojeg je stvarala rijeka, po čijoj su površini plutali bezbrojni balvani skupocjenog drva kojeg su nepoznati nadničari sjekli u neprijateljskoj džungli ( još nije bio skovan termin kišna šuma ) za nadnicu-crkavicu i puštali ih niz rijeku da slobodno doplutaju do jezera. Tu su ih prihvaćali drugi ljudi, svi sitne i krhke građe, ali koji su se majmunskom spretnošću kretali bosonogi po ogromnim balvanima, skačući s jednog na drugi i usmjeravajući ih motkama i kukama prema brodu, čije su ih dizalice podizale gore i slagale u brodska skladišta. A kad je u skladištima-štivama ponestalo mjesta, počeli su ogromne debele balvane slagati na palubu i čvrsto ih vezivati čeličnom užadi. Špringovima, tako su to zvali.

   Čitav se taj posao otegao i svi su nakon dvadeset dana postali nervozni. Posada se kretala brodom oborenih očiju, a nerijetko bi netko od posade mrmljao sebi u bradu tihe kletve.

   Kletva ih je stigla dvadeset i treći dan: nestalo je piva! Više se ni jedna boca na brodu te spasonosne tekućine nije mogla naći. Zbog toga je nekom, kasnije nisu mogli otkriti kome, sinula "spasonosna" ideja. Pa su na krmi zapalili vatru u večernjem sumraku koji se polako spuštao i počeli sa pripremom žestice, kojoj nitko nije znao ime. Svašta su bacali u lonac i kad su prve kapi alkohola potekle, promatrali su užarenih očiju u kušača, kuhara ovog nektara.

   - Sasvim je solidno - zaključio je on i počeo točiti piće bez imena.

   I pijanka je otpočela ...

   Kad su se osvijestili, neki među njima tek sutradan u sumrak, sreli su se sa gnjevom Barbe, zapovjednika broda.

   - Budale jedne! - praskao je na njih. - Zašto niste izabrali neki drugi dan? Ujutro je stigao pilot da nas izvede iz jezera na otvoreno more, a pola posade pijano spava! Sad moramo čekati do sutra!

  

   - Jesi li i ti pio? -upita Dorina smijuljeći se.

   - Naravno - odgovori Vilko. - I ja sam bio među onima koji su se uspavali. Previše cuge ...

   - Bio si neobuzdan, je li?

   - Jesam - prizna Vilko i nasmije se. - Što nas vraća mojoj susjedi. Znaš, uvijek sam bio neobuzdan i volio se divlje provoditi. Ali sam isto tako uvijek bio i pristojan. Ustajao bih u autobusu starijima od sebe i uvijek susjedima iz zgrade bio na usluzi. Što su neki od njih debelo koristili. Nikad u pijanstvu nisam vrijeđao niti bilo što nekulturno izvodio. Osim što smo znali biti glasni, nismo mogli kontrolirati svoje glasove. Zbog naše glasnoće, kad smo pili kod mene u noćnim satima, a to je uvijek bilo nakon povratka sa plovidbe, susjedi su me podozrivo gledali i ...

 

   ... sa prestankom pijenja, sve se naglo promijenilo i trebala je proći čitava godina da se Vilko navikne na miran i tih život bez uzbuđenja. Iznenadilo ga je kad je počeo uživati u mirnom i tihom životu. Prije je takav život za Vilka bio ravan smrti.

   Poprilično kasnije, pet je godina Vilkovog mirnog života već prohujalo, jednog ga jutra na ulici, ispred zgrade, zaustavi susjeda. Vilko je pomislio kako joj nešto treba pomoći, jer svi su ga u zgradi zvali kad je trebalo podmetnuti leđa. Ali ga susjeda ovog puta  iznenadi.

   - E, pa, Vilko - rekla mu je klimajući odobravajući glavom - kako si se ti promijenio! Postao si jako fin čovjek.

   Vilko ju je iznenađeno gledao, a zatim su u njemu javi bijes ,pa prkos i na kraju zajedljivost.

   - Ali draga moja gospođo - što je učtivije mogao, polako je i razgovijetno izgovorio. - Ja sam oduvijek bio takav, ali vi to niste mogli prepoznati.

 

   Dorina na tom mjestu Vilkovog pripovijedanja prasne u smijeh, a Vilko ju je uživao gledati.

   - Dobro si joj odgovorio - reče mu. – Sad shvaćam susjedin kiseli pozdrav!

   - Zamisli! - reče Vilko. - Pet je godina čekala da mi to kaže. Pet prokletih godina!

   - Pusti - reče Dorina i priljubi se uz njega. - Pogledaj, sunce je sasvim nestalo upravo ovog trenutka. Uskoro će noć.

   Vilko je zagrli gledajući prema mjestu na kojemu je još maloprije plamtjela velika zlatna kugla, odguravajući prošlost što dalje od sebe. Više nije važna.

  

  

  Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.