36. ISPUPČENO I UDUBLJENO

 

 

“Koliko toga stane u Tebe? Sve ovo što se vidi i čuje? Sve ono što se ne vidi i ne čuje? I još ono treće? Ima li još i četvrtoga, i koliko njega? A ima li granice, i dokle je”?

To su bila pitanja, koja je Divni Stranac toga dana Sebi izabrao za priču i razgovor. Pogledao je uokolo, ne bi li pronašao pogodna usta. Tu je došlo do poteškoće.

Takvih usta, koja bi umjela svojski izgovoriti dotično pitanje, nije bilo. Sva su skrušeno šutjela, odričući se, kako im se činilo, prozivačkoga ispitivanja, u kojemu su glavne naložnice bile riječi “koliko” i “dokle”. Zbog misli da se Ono Nešto, što je iznad broja i obujma ne smije propitivati, kao da se radi o prekupcu sitnoga sjemenja, i onoga još sitnijega, i uopće, nečega što bi, ma kako nebrojeno bilo, potpalo pod vlast količine – da, zbog te se bogobojazne misli držalo da ne bi valjalo, ne bi priličilo... itd.

Stranac se nikada nije toliko osjećao Strancem kao među ovim poniznim dušama.

“Ali Ja jesam sve”, uvjeravao ih je. “Svaka mi je travčica važna. Ja nisam potpun bez toga jednog zrna prosa, kojega smatrate nespomena vrijednim kad se o Meni radi. Vjerujte Mi, željan sam broja i prebroja kako zvijezda, tako i gorušičina sjemenja”!

Nisu Mu mogli vjerovati. Mislili su da to govori nečista sila. Onda im je Divni rekao:

“Dovedite Mi onu tamo dječicu, koja se igraju u pijesku”!

Kad su mu doveli djecu, On ih upita:

“Tko Mi zna reći koliko na obali ima zrnaca pijeska”?

Djeca zahihotaše, poskočiše, hitnuše kape u zrak, stadoše se udarati po bedrima.

“Koliko? Strašno puno, strašno puno...”

“A koliko ih ima na onoj drugoj obali, gdje niste bili”?

“Aj haj, još strašnije puno, još strašnije...”

Poskidaše sa sebe košuljice, pa ih stadoše gaziti bosim stopalima.

“A koliko ih ima na obali mora”?

Stranac je redao pitanja o broju pijeska, a djeca su uživala gomilati riječ “strašno”, i skidati sa sebe dio po dio odjeće. Naposljetku, kad Mu se zavaljaše oko nogu, On ih zapita:

“A ima li netko tko bi sva ta zrnca prebrojao”?

“Kakvo pitanje”, rekoše golaći, gotovo uvrijeđeni zbog lakoće upita. “To možeš samo Ti, i nitko drugi”.

 

        Odrasli su slušali, i rasle su im uši.

        “Zbilja”, obrati im se Divni, “odakle djeci to znanje? Jeste li ih vi podučili”?

Odrečno su odmahnuli glavama.

“Odakle - od njih samih, dakle”, veselo zaključi Stranac. “A vama kažem: o broju se priča zato da bi se stiglo do bezbroja! O granici se raspravlja da bi se stiglo do bezgraničja! I čemu vam je trebalo suditi što Meni priliči, a što ne priliči, kad sam vas Ja sam zamolio da Mi budete prilika za odgovor”?!

Ponizni se još više skunjiše.

“Stanite, dokle ćete”? nasmija se. “Znadete li da oholost ima dvije strane – jednu ispupčenu, i drugu, udubljenu”?

 

 

Kraljevstvo nebesko prirodno je stanje...

  

 

 

          Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)