Kažu da je dječja mašta poput otvorenog oceana. Može biti. Ja, osim što sam maštala o tome da postanem balerina(sad se popikavam na vlastite noge), maštala sam i o svom princu. Princ, onaj savršeni princ, na bijelom konju, koji jaše u suton, spašava te od okrutnog zmaja. Princ, onaj savršeni princ, sa osljepljujuće blistavim osmijehom, vjetrom u kosi i sjajem u očima.

E pa, moj princ nije imao konja, nije imao ni bicikl. Nije jahao u suton i nije me spasio od okrutnog zmaja. Moj princ me osvojio. Odmah i istog trenutka. Znala sam da ga od nekud poznajem. Naravno da ga poznajem. Vratio se iz mašte mog djetinjstva.

Prvi puta smo otišli na kavu. Ja sam pila pivo, on čaj. Drugi puta me podsjetio na Dadu iz Letećih medvjedića. Treći put smo pričali i pričali i pričali. Otkrio je sve moje tajne bez da sam mu i jednu riječ rekla. I on je poznavao mene. Tada je krenulo. Bjesomučno, vrtoglavo, sa osmjehom i sa suzama. Znala sam da sam se zaljubila. Nekao je uspio usaditi one glupe leptiriće u moj trbuh. Uz njega sam se smijala, plakala, ponašala ko da imam 13 godina i ko da je cijeli svijet jedna velika šarena lizalica. Uz njega sam gledala tužne filmove, cmizdrila ko hormonska bomba koja sama sebi ide na jetru. Škakljala sam ga jer mi je došlo. Izazivala ga. Ljubila ga jer mi je došlo. Grlila, jer je to bilo sve što sam u tom trenutku željela. I on je to volio. Volio je ta zadirkivanja. Volio je tajne poglede i osmijehe upućene samo njemu, u prostoru prepunom poznatih ljudi. Ipak smo za te poglede samo mi znali.

Bio je spontan, a ipak romantičan. Ozbiljan, a i zabavan. Bio je podrška, rame za plakanje, ljubavnik, a iznad svega najbolji prijatelj. Jednostavno je bio sve što sam ikad željela. Obožavala sam, još uvijek ga obožavam. Samo sam željela imati njegovu djecu, imati naše unuke. Željela sam uz njega ostariti, živjeti onako stara i sijeda s njim u nekoj maloj kućici na selu. Željela sam umrijeti s njim u starom krevetu držeći njegovu ruku u mojoj. Samo to sam željela, tako malo. A ipak to nikad neću dobiti. Život je ponekad tako okrutan.

Prošlo je dvije godine, tri mjeseca i šesnaest dana od njegove nesreće. Nema ga više, više ga nikad neće ni biti.

Još uvijek ponekad doluta njegov miris, još mu ponekad čujem glas. Još uvijek mi u ušima zvoni njegov osmijeh. Legnem u krevet i osjećam ga pored sebe. U meni je ogromna praznina. On je bio ta puzla koja je popunila cijelu mene. Sad sam sama, potpuno sama.

Ne mogu si zamislit nekog drugog pored sebe. Da me ljubi, grli, da me čežljivo gleda i da mi priča priče koje je bi on trebao pričati. Još uvijek je u meni samo on. Mislim da će tako uvijek i biti. Imala sam ljubav, zbog toga sam sretna. Pamtim sve naše trenutke. Počela sam ih zapisivati. Ne zbog sreće koju mi vraćaju, ili zbog boli na koje me sjećaju. Jednostavno se bojim da bi jednog dana sve to moglo nestati iz mene.

Bez obzira na to kuda me životne ceste odvuku, uvijek ću voljeti mojeg "Dadu iz Letećih medvjedića". Mog malog zamorca, moju podršku, moje rame za plakanje, mog ljubavnika, mojeg najboljeg prijatelja. Mojeg princa, moju veliku ljubav.