95. ISPRATNICA

 

        “Kad jednom zađeš za obzor, kako ćemo znati da si s nama”? pitali su ožalošćeni ljudi prateći Divnoga Stranca do granice sela. Neki su šepesali samo da bi usporili ispratnu povorku, a neki su plesali zato da ne bi plakali. “Kako ćemo znati da misliš na nas”?

        “Kadgod budete mislili na Mene, to će vam biti znak da i Ja  mislim na vas...”

        “A kad ne budemo mislili na Tebe”?

        “Ja ću i tada misliti na vas, samo što vi to nećete znati”.

        Jedna je djevojčica bezazleno rekla:

        “Ja bih voljela da mi svakoga jutra pošalješ goluba”.

        A jedan dječak:

        “Ja bih volio psa”.

        Onda zagrajaše treći i četvrti:

        “Ja bih kišu... Ja bih dobro zdravlje... Ja bih da mi se rodi dijete... Ja bih dobru žetvu... Ja bih dobru ženu... Ja bih punu kesu... Divni, neka to budu Tvoji znakovi – to, a ne nesigurna misao”.

 

        Stranac zastane na granici sela, i ona pod Njegovim stopalima zadrhti i raspline se. Gledao je zgrnutu starost i mladost, strepnju i žudnju u očima. Nasmiješio se i rekao:

        “Pa zar sve to nemate? Zar nemate kišu? Berbu? Golube? Zar vam se stado ne množi? Zar nemate pune kolijevke? Zar nemate jedni druge”?

        “Da, ali... Treba i više”. 

        “Sve vam je to davno dano... A vi niste uzeli s Moje, nego sa svoje strane. Zato vam je uvijek malo”.

        Ljudi zašutješe, pomalo se pogružiše, a zamalo stražnji redovi počeše mrmljati.

        “Zašto nam je onda dolazio? I bez Njega imamo kišu i sunce. A kad se dobro potrudimo, i kesa nam nabrekne. I sami znamo te mudrolije. Mislili smo da On umije nešto bolje od toga – na primjer, da nam srp sam žanje, mlin sam melje, da nam se hambar sam puni... Ćemu je uopće dolazio, ako ne može učiniti takvu stvar”?

Malo pomalo mrmljanje zagluši svaku drugu riječ. Od mrmljanja se podiže olujni vjetar, pa ošine po jezeru; od vjetra zamrmori gorje, zareži borje. Naježi se voda, zašumi šaš i rogoz, skvrče se prsti, skruši se klasje. Od mrmolja prirode ljudi ni ne primijetiše da je granica opet čvrsto stala između njih i Njega. Okrenuše se i pobrzaše natrag u selo sve pitajući jedni druge:

“Zbilja, što se to s nama zbilo? Zbog čega smo išetali ovako hrpimice čak do granice”?

 

Povijest, našu pravu, obično ne pamtimo.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)