Vilko ga nije vidio: Dorina ga je spazila usprkos tome što se nalazila za upravljačem i skrenula mu pažnju na njega. Bila su četiri sata poslijepodne i grad se kupao u suncu. Vilko je opušteno sjedio na suvozačevom sjedištu do Dorine osjećajući njenu blizinu, zatvorivši oči i uživajući u toplini koju mu je pružala Dorinina blizina.

   - Oh! - uzviknula je prekidajući ugodnu tišinu koja ih je tajnovito povezivala. - Zar to nije šteta?

   Vilko bi najradije i dalje zadržao zatvorene oči, držeći tako vanjski svijet i njegov utjecaj na njih što god dalje može. Ali nije mogao ignorirati Dorinine riječi, pa nevoljko otvori oči.

   Zaustavili su se ispred semafora, nepresušna rijeka automobila bila je prisiljena  neko vrijeme ne teći. Prateći pogledom Dorinin pogled, Vilko ugleda visokog muškarca koji je teturajući prelazio cestu. Činio je to na pješačkom prijelazu i jako sporo, krivudajući, oborene glave i svakome, tko bi ga samo na tren pogledao, bilo bi odmah jasno da je čovjek sasvim pijan.

   - Uh, boga mu! - progunđa Vilko: nije trebao otvoriti oči, trebao je ignorirati Dorininu primjedbu. Ali je sad bilo kasno.

   - Što je? - upita Dorina pogledavši ga iza velikih sunčanih naočala i lagano pritisne papučicu gasa: pojavilo se zeleno svijetlo i limena rijeka je ponovo počela teći.

   - Zaustavi! - naredi Vilko.

   - Što ti je? Ne mogu zaustaviti ovdje!

   - Zaustavi! - umalo što ne vikne Vilko.

   Dorina zaprepašteno primijeti kako se Vilko oslobađa sigurnosnog pojasa i otvara vrata automobila, iako su bili u pokretu.

   - Ne čini to - zamoli ga uplašeno. - Deset metara dalje vidim mjesto gdje se mogu zaustaviti. Što se događa?

   - Ono mi je prijatelj - odgovori Vilko otvarajući sasvim vrata: već su stigli do pločnika i Dorina je zaustavila kola. - Ne mogu ga ostaviti takvog na cesti!

   - Ma što ti je? - upita Dorina naginjući sr prema desnoj strani: Vilko je već izašao iz kola i ona se morala sasvim nagnuti i dovikivati mu riječi. - Pijan je i ništa više!

   - To je mnogo - dobaci joj Vilko i krene.

   Nestrpljivi su vozači, kojima je nepropisno parkirani automobil  smetao u normalnom odvijanu saobraćaja, divlje pritiskali sirene i Dorina, osjećajući se povrijeđenom, krene dalje. Mora naći mjesto u ovoj ludnici gdje će parkirati. Ostaviti će kola i vratiti se do Vilka. Doznati što se događa. Ovo nije ličilo na Vilka. Tako se ponašati. Pa to je ... Osjećajući se krajnje povrijeđenom, jer Vilko ju je odgurnuo od sebe zbog nekog njoj nepoznatog pijanog muškarca, Dorina duboko i sa olakšanjem uzdahne ugledavši slobodno mjesto za parkiranje.

  

   Sunčani je dan bio iza njih, večer se polako spuštala, postajalo je hladnije.

   - Što je to bilo? – upita Dorina u polumraku: ponovo je za upravljačem. - Zar ne zaslužujem saznati istinu?

   Vilko je pogleda i nelagodno joj se osmjehne. Prisjeti se kako je nespretno trčala u cipelama visokih peta, ne želeći ga izgubiti iz vida. Parkirala se i trčala k njemu, a on je mislio kako će se odvesti kući, sama i ljutita. I ne bi joj zamjerio. Onako izletjeti iz automobila, prekinuti one nježne niti koje su se plele oko njih i između njih. Svaki put kao da je netko zamahnuo čarobnim štapićem. Još se sa ni jednom ženom nije osjećao tako. Mirno i opušteno.

 

   Kad je vidio Roberta kako tetura u Vilku se podigla silna oluja. Nekada, davno, sa Robertom se znao opijati po čitave noći, a nerijetko bi  njihove pijanke trajale i po nekoliko dana. I tek kad bi sasvim onemoćali od silnog alkohola kojeg su ulijevali u sebe i ogromnim količinama popušenih cigareta, jedan bi od njih predložio prekid. Odmor i otrežnjenje. Do slijedećeg puta, otprilike za četiri mjeseca, znao je Vilko.

   Četiri bi mjeseca Robert i on, Vilko, funkcionirali normalno bez ijedne popijene kapi. Ali kako bi se sušni period približavao četveromjesečnom trajanju, u njih kao da bi se uselila nervoza i počeli  bi dobacivati značajne poglede jedan drugom. Nisu spominjali piće. Ni orgijanje. Šutjeli su. I trpjeli. A kad jedan od njih nije mogao više  izdržati, samo bi promrmljao potiho i ne gledajući sugovornika, kako je vrijeme lokanja stiglo. Dosta je bilo suše. Onaj drugi bi se uvijek složio i zajedno bi otpočeli pijanku koja bi potrajala desetak dana.

   I tko zna do kada bi tako, da nisu primijetili kako njihovo lude opijanje postaje sve mahnitije i sve duže. A sušni period od četiri mjeseca, odjednom se pretvorio u tri mjeseca.

   - Smanjujemo sušne periode - rekao je na njihovoj, kako se naposljetku ispostavilo, posljednjoj zajedničkoj pijanci. - I povećavamo period lokanja.

   - Primijetio sam - priznao je Robert. - Ali što da učinimo? Postajemo robovi. Ili to već jesmo?

   - Ja prestajem - rekao je Vilko zamišljeno: stajali su za dugačkim šankom i pili tko zna koje piće po redu.

   - Ozbiljno?

   - Ozbiljno - potvrdio je Vilko. - A ti?

   - Ne znam, nisam siguran.

   Vilko nije navaljivao. Ni sam nije bio siguran u svoju buduću trezvenost, u vlastiti  uspjeh prekida sa periodičnim opijanjima. Kako onda nagovarati prijatelja?

   Ali je izdržao, a dvije godine kasnije i Robert se pridružio trezvenjačkom društvu.

 

   - Petnaest godina nije pio - reče sad Vilko u polumraku kola. - Možeš li zamisliti moju zapanjenost kad sam ga onakvog vidio? Morao sam izaći iz kola! Iako to nisam želio. Želio sam ostati uz tebe, ali ... pa Robert mi je prijatelj već čitavu vječnost! Nisam mogao produžiti i ne osvrnuvši se. Nisam mogao!

   - I što sad? - upita Dorina parkirajući: stigli su pred kuću u kojoj je živjela.

   - Sutra ću ga posjetiti, naravno - odgovori Vilko. - I doznati zbog čega se tako gadno nalio.

   - Osjećaš obavezu posjetiti ga?

   Vilko ne odgovori. Sjeti se kako je dotrčala do pijanog Roberta i njega i bespomoćno ih gledala, dok je Vilko smirivao Roberta i nagovarao ga pristati na odlazak kući. A kad je Robert nakon pijanog i tvrdoglavog nećkanja konačno popustio, Vilko ga je poveo prema Dorininom automobilu, molećivo je pogledavši. Kad je klimnula i brzim korakom krenula zajedno  sa njima, uz njih, osjetio je silno olakšanje i još veću zahvalnost.

   - Hvala ti - reče joj sad: izašli su iz automobila i stajali pored njega obasjani uličnom svjetiljkom. - Nisam ti ni zahvalio. Bio sam zbunjen. Oprosti.

   - Ne ispričavaj se - reče Dorina. - Ali molim te, idući me put ne ostavljaj samu. Ne na onakav način.

   - Oprosti - ponovi Vilko, a tračak sumnje kako oprosta neće biti, zapeče ga u duši. - Ne ljuti se, ako možeš.

   - Ne ljutim se. Sve je u redu. Idemo.

   - Kod tebe? - upita Vilko ne vjerujući.

   - Naravno, kod mene - odgovori Dorina. - Osim, ukoliko to ne želiš.

   - Znaš da želim - reče joj Vilko grleći je oko bokova i osjećajući njihovo zavodljivo njihanje pod dlanom. - Zar može biti drugačije?

   - Nadam se da ne može - reče Dorina vragolasto mu se osmjehnuvši i Vilko radosno shvati kako mu je sve oprošteno i kako one čudnovate niti nježnosti ponovo lebde između njih spajajući ih.

 

 Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.