Na svoj četvrti rođendan sam dobila pravi bicikl, sa dva pomočna kotača. Bila sam jako ponosna na taj dar, jer je to u mojim djetinjim očima značilo da napredujem, rastem i razvijam se. Trajalo je nekoliko dana dok sam se privikla na svoj novi bicikl i savladala umijeće upravljanja tom novom napravom. Tada su mi skinuli jedan pomoćni kotačić i neko vrijeme sam vozila ponovo »bicikl sa tri kotača«.

Naučila sam da je dobro krenuti postepeno, laganim korakom, jer su tako manje šanse da ćemo se saplesti i pasti prije nego li smo krenuli.

Nakon nekoliko dana su odstranili i drugi pomoćni kotačić i odveli me na cestu, držeći me čvrsto za sjedalo i rekli: »Sad samo vozi.« I gledala sam ravno i vrtjela pedale, dok su me iza pridržavale čvrste ruke mog oca.

Spoznala sam da je mnogo lakše koračati kroz život kada je pored nas netko tko nas pridržava da ne padnemo kada nam postane preteško.

Nakon nekoliko dana smo ponovili našu vožnju. Ja sam gledala ravno i vrtjela pedale, dok su čvrsti dlanovi mog oca držali sjedalo iza mene. Ponovo mi je rekao: »Gledaj ravno i vozi.«
I doista, gledala sam ravno ispred sebe i vrtjela pedale, i uopće nisam primjetila kada je stisak očevih ruku popustio i kada je konačno maknuo ruke s mog sjedala. Nakon nekih dvjestotinjak prevoženih metara sam se okrenula, želeći se, užarenih očiju, pohvaliti ocu kako vozim, i tada sam shvatila da sam sama i da moj otac stoji ispred naše ograde. U trenutku kada sam vidjela da sam prepuštena sama sebi, izgubila sam ravnotežu i tresnula na asfalt koliko sam bila teška.

Naučila sam da uvijek treba gledati ravno i nikada se ne osvrtati za sobom.

Naučila sam da je, doduše, lijepo imati nekog pored nas, ali da posve dobro možemo i sami.

Naučila sam da iako ponekad izgleda da smo osamljeni do neba, ipak nismo sami. Uvijek je netko tu, pored nas i budno prati našee korake. Pa makar nas pratio pogledom iz nekih nama neshvatljivih daljina.

Ali, naučila sam još nešto: nikada ne treba slijepo vjerovati nikome, pa čak ni onda kada su njegovi postupci prožeti najboljim namjerama.

Naučila sam da možemo sve što želimo, samo ako dovoljno čvrsto vjerujemo u to.

I naposlijetku: naučila sam da je život poput vožnje biciklom.

Prije nego li se uputimo na vožnju, treba imati jasni cilj pred sobom, ako je to ikako moguće.

Provjeriti imamo li pune gume i dovoljno vode u ruksaku.

Biti pripravni na to da nam može ispasti lanac i tako usporiti naše putovanje.

Biti pripravan da možda pored nas neće biti nikog da nam pomogne otkloniti kvar, i dovoljno vjerovati sebi, da to možemo učiniti posve sami, bez pomoći sa strane. Ako se netko zaustavi da nam pomogne – dobro, ali ako ipak ne ugledamo nikoga tko bi s nama ili zbog nas zaprljao ruke otklanjajući kvar, još uvijek nije smak svijeta. Mi to možemo i sami.

I naposlijetku sam naučila jednostavnu istinu: ako smo jednom naučili voziti bicikl, to nikada ne zaboravljamo, pa makar ga ne vozili godinama. Naše su znanje i naša sposobnost uvijek tu, uz nas…

Naučila sam da nam zajednička vožnja pruža zadovoljstvo i osjećaj voljenosti; ali sam isto tako spoznala, da prije ili kasnije, na svom putu ostanemo sami. I kada se to dogodi, treba nastaviti vožnju pogleda uprtog pred sebe, zahvalni za dio puta kojim smo prošli zajedno, ali ne ohromivši svoje snove, zbog kilometara koji su nepovratno ostali za nama.