25. IŠAO JEDAN SVETAC

 

        Išao jedan svetac poljem i šumom, i gdje god mu je noga taknula zemlju, tu su izrasle ljestve u nebo. On nije zastajao, nije se penjao, išao je dalje, vazda dalje. Nije hajao je li pred njim rijeka ili brdo. Uvijek je išao ravno. Rijeka bi se ugnula, brdo spustilo, ponor bi časkom slijepio svoje rubove. Kad bi svetac  prošao, sve se opet vraćalo na staro.

Svake večeri, kad se dan nagnuo k zemlji, svetac bi ubrao iz zraka ružičastu svilu, prošaranu modrim prugama, prostirao je po tlu, i sjedao na nju da se pomoli. Zapravo, on se molio cijelim putem, ali uvečer je tiho frulio, zanesen ljepotom prolaznoga.

        Ta svila bijaše jedina njegova raskoš. Inače je volio samo slamnatu odjeću i obuću: papuče od slame, kaput od slame, košulju od slame. I naravno, šešir od slame. Slama je ostajala suha pod kišom, hladna pod suncem. Svečeva koža nije podnosila nikakav drugi dodir.

        Od njegova hoda zemljom, tolika obična mjesta postadoše mjesta za uspon u nebo. No ljudi su se plašili, misleći: čarolija. Četveronošci su, naprotiv, bolje znali. To se moglo vidjeti svake večeri. Jer kad bi u smiraj otpočela frula, jeleni u poljima, ovce u torovima, i divokoze na brdima uspravili bi se na stražnje noge, pogleda uperena u posljednje sunce toga dana. Tako su stajali satima, sve dok frula nije utihnula.

Ni posljednje sunce nije zapadalo - čekalo je da frula zamre u tišinu.

 

        Svetac je hodao i hodao. Sva je zemlja bila prekrivena svetim mjestima. Nije trebalo hodočastiti na druga moćna mjesta. Jer nije bilo naći nijedan pedalj tla odakle se nisu dizale nebeske ljestve. Ali ne bijaše naći nikoga tko bi se uspeo.

        Pa ipak, svetac je i dalje hodao, kao da ima mnogih koji se penju, kao da ima mnogih, kao da ima sve više mnogih.

 

 

        IDE CAR BESKRAJ CARSTVOM KRAJA.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)