103. INVID
Dva su čovjeka sanjala isti san. U snu jednoga drugi je čovjek kazao svoje ime, te mjesto i vrijeme sastanka. U snu drugoga, prvi je čovjek rekao navlas isto. Sastanak je bio uglavljen pod jasenom, u tomu i tomu selu, u vrijeme sunčeva predzalaza.
Dvojica se tamo obreše, neznano jedan od drugoga, u narečeno vrijeme. Ali ih zbuni što su pod jasenom zatekli još mnoštvo ljudi, okupljenih oko čovjeka zelenih očiju i divnoga glasa. Razgovor između toga čovjeka i okupljenih trajao je sve do noći. I kao da neće prestati do zore.
Naposljetku, nekako u isto vrijeme, dva sanjača odlučiše provjeriti je li ih san prevario. Ustade prvi, pa reče:
“Ja sam ovdje došao, jer mi je rečeno da se trebam sastati s Invidom. Nije mi bilo lako prevaliti put dovde. I sad pitam tko je ovdje Invid, da se upoznamo i saznamo razlog dolaska”.
“Ti si Invid”, skoči onaj drugi sanjač.
Ugledavši drugoga, prvi kliknu:
“Ti si Invid”!
“Ja sam Invid”, reče Divni. “Dobro došli”.
Dvojica su stajali otvorenih usta, jedan slika drugoga.
“A što je razlog, Invide...”? upitaše istodobno, zgledavajući se i uzajamno, i sa Strancem.
“Poziv sam uputio tolikima, iste noći, zakazao susret na istomu mjestu... pod lozinkom istoga imena. A evo, samo ste Me vas dvojica čuli i došli. Razlog? Razlog je međusobno prepoznavanje sanjača i sanjanih – njih u njima, i obratno. Skraćeno govoreći, u Meni”.
Uvijek ista pjesma, koja nikad ne dosadi.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)