" Sestro, imate li vremena posušiti mi kosu? Desno rame me boli...znate  već godinama se mučim artrozom...."- pitala me postarija žena, za svoje godine još dobro ušćuvana..iznjegovana...

"Nema problema. Naći ću vremena."- odgovorim joj i nestanem u potrazi za  sušilicom za kosu..

Vrativši se  , potražih prvu najbližu utičnicu....

Ona baci pogled na moje ime, ne znajući kako bi ga izgovorila, pa me upita znam li se fenom koristiti.

Pitanje me toliko iznenadi, izbaci iz stanja smirenosti i ravnoteže da sam nekoliko sekundi stajala na mjestu gledajući je ravno u oči. Tada iz mene provali bujica riječi kao odgovor:

" Poštovana gospođo! Lijepo bih vas zamolila da mi strpljivo i detaljno objasnite , korak po korak način upotrebe .....jer  ja dolazim iz zemlje  komunističke diktature , u kojoj ljudi još žive u drvenim kolibama i stračarama, bez vode i struje....u ravnopravnoj zajednici sa kokošima i svinjama ....

Mi nikada nismo čuli za Goethea, Thomasa Manna, Dostojevskog...Osim livada i pašnjaka, drugo nismo u životu vidjeli pa nemamo pojma što su to stilovi romanika, barok, gotika.....Osim slika iz prirode nikada nismo vidjeli neke druge slike pa nam djela Leonarda  de Vincija, Tiziana, Rubensa, Van Gogha sasvim nepoznata, strana.......

Jedini zvukovi koje percipiramo su oni ..zavijanje vukova.....blejanje ovaca....jedina muzika je ona što se  navečer čuje sa zvonaca obješenih oko vratova krava....Gdje smo mi imali uopće priliku čuti za muziku Mozarta, Bethovena, Shuberta, Bacha.....

Rapsodija u plavom nam je nebo  koje gledamo svakog dana.......Slavenski plesovi Dvoržaka za nas  su razigrani koraci navečer, oko logorske vatre....

Mi žene  još uvijek rublje peremo na potoku, kuću čistimo metlom, a kosu sušimo iznad špareta na drva i ugljen....

Za nas je perilica rublja neko čudo iz svemira, a sušilica za kosu vjetar razjarenih Bogova....

Po našim cestama još uvijek su dobro utabani tragovi konjskih i magarečih kopita....

Krevet nam je od sijena, odjeća od grubog lana, a pribor za jelo sačinjavaju drvene zdjele rukom izdubljene u dugim zimskim noćima, uz svjetlo petrolejskih lampi.....

Mi vam sa Balkana, znate, nemamo ni vrata....Kod nas se živi u još u čoporu , djed, baka, stric , strina, snaha ... i najmanje jedanaestoro balave djece , jedno drugom do uha....

Nemam pojma kako sam tako nepismena i neuka uopće uspjela doći do ove  nadasve moderne i napredne zemlje...u kojoj svatko gleda svoja posla, razgovara na distanci i sa oprezom.....rijetko se smije, plače, ljuti, zagrli onog drugoga....

Znate, u  mom kalendaru nema planiranih termina za prijatelja...Možda zato jer za šalicu kave i čašu  razgovora uvijek nađem vremena...."

 

"Dobro, dobro".....kaže mi ona sva crvena u licu....."shvatila sam i ispričavam se.....Znate, nisam baš dobro upućena u vašu kulturu i obićaje, u vašu povijest.....Znam samo da se u vašoj zemlji ratovalo.........Nikada nisam bila izvan granica  Švicarske...."

" Pa jel znate gdje je uopće Hrvatska?"- pitam je.....

"Kako nebih znala..U istočnoj Evropi.....A znate...istok je za nas pojam siromaštva i neimaštine....pojam nekulture i nepismenosti....."

" Krasno!"- rekoh.....

Uslijedio je sat zemljopisa, povijesti, gospodarstva....