Zastadoh malo, na mome dugom putu, kroz svijet prepun opsjena  i iluzija, gdje rijetko tko masku nema oko duše..Nisam baš omiljen među svijetom,jer,svako skidanje maske neizmjerno boli..Ljudi su od gline stvoreni, i takva im je maska...Ali duša u tom oklopu toliko grčevito traži izlaz, njen vapaj iz dubine uvijek prepoznam..Moj vjerni pratilac je kiša, koja otapa i natapa  najtvrđi glineni oklop..Kažu, to je kiša, od suza oslobođenih duša stvorena,i kud god koračam,krik raspucalih starih maski prate suze radosti  slobodnih bića...Ah...ljudi su vješti, pa na sebe znaju staviti tisuće i tisuće lica..Dok se na kraju ne pretvore u smiješnu grotesku, zaboravljajući više i na to, da imaju svoju dušu..

Ah,koliko šetnje po neuronima,po najsitnijim božjim bozonima te čovjekolike lažno stvorene duše, dok ne nađem pravi put do srca, mekanog, toplog, i živog, jer u njemu anima nježna spava..Neki mi rekoše, da je duša u mozgu,no...u njemu samo um bezgranično vlada..I stvara nove i nove oblike oklopa..Zapravo, um je Majstor za stvaranje iluzija..I ušutkava srce da svoje iluzije održi živima..Ja, koji volim svjetlo, čini mi se da sam spušten u sam pakao ljudskoga bitka-inferno- tamu, u kojoj um želi biti sljepilo, bez sunca i mjeseca..Bezdušno kretanje kreatura pod maskama uma... No..osim kiše,donosim još nešto...

Savršenu i čistu najnježniju ružu, iz vrta besmrtne dimenzije ljubavi..Koliko god ja u mojim bitkama bio ranjen, prljav i neugledan, ruža je uvijek jednako čista i bijela..A ona-spiralni je vir, koji duše odnosi u krilo Bezimene i Sveprisutne Majke, koja grli svemir i sve stvoreno..

Zaboravih reći...Ruža živi od kiše

koja iz duša teče.. I kristalnih kapi, koje maske rastapaju..