Ponovo, po tko zna koji put,na tvrđavu,koju vjekovima nebrojenim čuvam,vraćam se,uporan u čekanju trenutka, kad ću moći odložiti oklop,i zagrliti zlaćanu dušu, moje voljene, koja čeka, da joj se vratim, kad i posljednji tračak tame u spodobama neljudskim, bude minuo..Ah,koliko je teška ta borba sa bićima, koja se u sve mogu pretvoriti, ne bi li me maknuli sa kule, za koju mnogi misle da je iluzija, ruševina, pokrivena ledom oivičenog postojanja...Čudesna bića iz bezdana bezdušja iznenađuju svojom vještinom prerušavanja...Ah..znaju mi prići noću, kad me san u omaglicu svoju povuče,ali prepoznam dah neprijatelja, koji ne miriše na ljubav..

Tajnovito se znaju pretvoriti čak i u najslađa bića ljubavi,ponuditi mi zagrljaj, kojeg toliko čekam,i budem trenutno zanesen tom varljivom iskrom, koja će nestati, čim priđem...

Prepoznajem ih...Čvrst,kao led kojim sam okružen,dozvolim da mi priđu blizu, a onda ih vlastitim oružjem stjeram u kut, u najveće dubine bezdana ih vratim,odakle se ne vraćaju...I ne smijem priznati sebi,

da sam umoran..A ponekad to jesam..Znam,da ću jednom biti slobodan, skinuti sve sa sebe,odbaciti štitove i oružja,i vratiti se svojoj Voljenoj,koja zna da ne odustajem od borbe..Na svojoj strani, ona se bori..Za mene..Da ne izgubim vjeru u besmrtnu i vječnu Ljubav...Sama svjesnost da je uz mene, daje mi snagu za sve...