32. IMAJMO RAZUMIJEVANJA

                  ZA PIJANCE

Bio jedan čovjek, koji je noću gradio što je danju rušio. On nije znao da to i tako radi, sve dok jedne noći pod ruševinama svoje kule nije našao vlastiti dnevni sat, zdrobljen. Uzeo ga je, stavio na ruku, i po običaju krenuo iznova graditi kulu.

Vrijeme u snu nije trajalo jednomjerno; moglo se stisnuti ili rastegnuti, kako je već noćna zgoda zahtijevala. Čovjek, noćni graditelj, proveo je, dakle, u snu onoliko, koliko mu je trebalo da ponovno podigne kulu. Mjereno dnevnom mjerom, to je mogla biti i godina, i dvije. Kad je dovršio gradnju, probudio se u nedvosmislenu narednom jutru.

Prvo što je ugledao bio je zdrobljen sat na ruci. Znao je da ga je jučer izgubio na rušilištu, da mu je spao s ruke dok je bio namještao minu.

“Kako mi se sada našao na ruci, kad sam ga ostavio tamo, u temeljima kule”? pitao se.

Odšetao se do nanovo podignute kule. Blistala je, izazivajući u njemu potmuli bijes.

“Dokle će mi oni prkositi”? pitao se. “Hoćemo li tako sve do sudnjega dana”?

Ipak, ovo jutro nije bilo kao druga jutra. Nešto se sitno u njemu pomaknulo, neka nečujna kazaljka, koja je pokazivala nenačet smjer.

“Zbilja, kako se sat, zdrobljen pod temeljima kule, dignute u zrak, mogao noću naći na mojoj ruci, i još ovako uredno zakopčan? Tko ga je zakopčao? Zacijelo nisam ja”?!

Ništa ne učini kuli, već se uputi kući da na miru razmisli o ovomu neriješenom čudu.

“Ili – ako to jesam bio ja, onda sam ga najprije morao noću otkopati, staviti ga na ruku, i vratiti se u krevet, da bih ujutro sve namjerno ili nenamjerno zaboravio”?

Natočio je čašicu rakije, da bi ohrabrio nedomišljene misli.

“Ako to jesam bio ja, znači li to da noću imam neka druga posla nego danju”?

Popije još jednu čašicu, kako bi bez smetnji otkopao nepomišljene misli.

“Ako sam to bio ja, i ako noću imam neka druga posla nego danju... znači li to da sam ja dva čovjeka, koji se međusobno ne poznaju”?

Kad je stigao do toga pitanja, nije se usudio dalje, već je popio četvrtu, petu, šestu, i sedmu čašicu, i zaspao.

U snu je došetao do nesrušene kule i rekao:

“Gle, gle, ostaviše mi kulu na miru... Znači li to da sada mogu mirno spavati”?

Čovjek je, kažu, postao redoviti pijanac, ali rado viđen u selu, jer je bio mile i dobroćudne naravi, i jer je, na veselje suseljana, vazda pitao svoj zdrobljeni ručni sat koje je vrijeme.

Imajmo razumijevanja za pijance - susret sa sobom nije lako podnijeti.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (neobjavljeno)