91. IMA ME MNOGO

 

        Opet, jednom, pod jasenom, Divni Stranac reče zagonetno, gledajući iznad glava u daljinu:

        “Ode mati da se ocu potuži”.

        Pod jasenom se nalazio i jedan mladić, ostalima nepoznat; po odjeći, reklo bi se da je iz devetoga sela, kako su običavali nazivati  ljude s kraja obzora. Taj se mladić oglasi tihim glasom, na nepoznatu jeziku, kojega su, međutim, svi razumjeli:

        “Učitelju, kad govoriš, mi ne vidimo koju si riječ izgovorio velikim slovom, a koju malim, zar ne”?

        “Ako ne čujete... onda ne vidite”.

        “Je li riječ “mati” izgovorena velikim ili malim slovom”?

        “Velikim”.

        “A riječ otac”?

        “I ona”.

        “Znači – ode Mati da se Ocu potuži – tako glasi ta rečenica”?

        “Tako”.

        Nastade šutnja. Svi su gledali čas mladića, čas Stranca.

        “Pa zar Otac ne zna što će Mu Mati kazati – na što će se potužiti”? progovori opet nepoznati.

        “Dakako da zna”.

        “Pa zašto ju onda pušta da Mu dolazi, kao da ne zna”?

        “Takav je dogovor”.

        “A zar Mati ne zna da Otac zna Njezinu žaobu”?

        “Dakako da zna”.

        “Pa zašto onda...”?

        “Takav je dogovor”.

        Opet nastade šutnja. 

        “Pa zar Njima dvoma, koji jedno o drugomu sve znaju, uopće treba dogovor”? oglasi se opet mladić.

        “Dogovor njima ne treba. Dogovor je zbog nas. Jer mi smo takvi da ne znamo jedno drugo, pa razgovaramo i dogovaramo se. Oni to zbog nas tako”.

        Šutnja je sada dugo trajala, jer pitanje koje se spremalo zahtijevalo je dobar komad smjelosti. Stranac je i dalje gledao nekud iznad glava, držeći vrhom prsta nevidljivo, veliko brdo, koje se dimilo i podrhtavalo.

Kad se smjelost u mladiću stvrdnula, on opet progovori:

        “Kaži nam onda, ako znaš, zbog čega se Mati tužila – tko joj je nažao učinio”?

        “Tko – njezina djeca. Izranili su ju, izudarali, popljuvali, nakit joj oteli... Sva je u dronjcima, po njoj gamižu mrlje od bolesti, i kose su joj raščupane. Eto”...

        “I što će Otac”?

        “Dat će joj na volju”.

        Opet tišina.

        Onda se javi netko drugi iz jasenova zbora:

        “Jasno nam je... A čime smo ju najviše ranili”?

        “Mislima”, odgovori Divni Stranac, i dalje držeći vrhom prsta ono sve veće vulkan-brdo.

        Opet tišina, najdulja.

        “Reci nam... Kako se riješiti ružnih misli”? izroni nečiji glas iz tišine.

        “Dajte ih Meni. Odmah, jer nema više vremena”.

 

        Jedan po jedan ljudi su prilazili i stavljali svoje zlomisli pred noge Strancu. Brdo na vrhu Njegova prsta stade se sada smanjivati, gasiti se, silaziti u pepeo.

Svi potom rekoše da je večer divna, da su zvijezde zrele da ih ubereš, da srce složno kuca sa svim srcima, tu, pod jasenom, i tamo, za obzorom. Svi potom rekoše kako je silno valjalo što je onaj mladić postavljao pitanja u njihovo zbunjeno ime.

        “Zar je tu bio neki mladić? Gdje je? Ima li ga među vama”? pitao je Divni Stranac, idući od jednoga do drugoga čovjeka. I ne nađe ga.

 

        Noću, na cesti, sustigne mladića, i ne rekne mu ono što se znalo:

        “Ima Me mnogo, jer takva su vremena...”

 

 

        Od kužne ljudske misli trava vene, i kitovi umiru.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)