Sunčane zrake nježno se prosule po procvaloj livadi.U travi i cvijeću trčkara djevojčica, bosa, rasčupana, bezbrižna.Kao pčelica ide od cvijeta do cvijeta, miriše cvijeće, opija se ljepotom prirode.Visoka trava ju miluje a ona svojim malim ručicama uzvraća,dodiruje svaki cvjetak, svaku travku koja je pred njom.Bezbrižna je,razigrana i sretna.Tiho pjevuši i razgovara sa mirisnim cvijećem i biljem. Dolazi do potočića,bosim nogama zagazi u potok pa trčkara gore dolje.Sunce joj se smješka i grije nježno malo biće. Krenula je put šume. Ne neće se izgubiti, svaki dan je tu, pozna svaku travku, svako drvo i kamen.To su njeni pratioci i čuvari u bezbrižnoj igri.Bosim nožicama godi meka mahovina dok odvažno korača šumom. Drveće ju pozdravlja i raduje se njenom dolasku. Uvijek pronađe nešto što jučer nije vidjela, raduje se,pleše i pjeva.Šumska bića raduju se sa njom,pružaju joj zaštitu iako ona toga nije ni svjesna jer njoj je sve igra i radost.

 Vrijeme prolazi no njoj to nije važno, za nju ne postoji vrijeme, postoji samo sreća dok boravi u prirodi.Ne treba se žuriti nitko ju ne čeka, nitko ju ne traži a njoj je u carstvu prirode tako lijepo. Ipak, ogladnjela je,mora doma. Lijepo lice preplanulo od sunca smrkne se. Kad dođe doma nestat će sva ljepota i čarolija koja ju ovdje okružuje,malo biće obuzima tugu ali gladna je, mora ići. Prate ju šumska bića,daju joj svoju snagu i mir.

Pošto je skoro cijeli dan provela u šumi i polju noć je brzo stigla.I neka je samo da opet svane, da opet otiđe u svoje carstvo sreće i ljubavi. Mjesec kao kradljivac proviruje kroz prozor, miluje njeno lice dok joj šumska bića tiho pjevaju uspavanku i bdiju nad njom.Zaspala je, sanja kako leti visoko među oblacima i polako se spušta na livadu punu cvijeća što blista na toplome suncu.