32. IKONA

 

        Bila jedna žena imenom Ikona. Čovjeka bi pogledala i sve bi o njemu znala – i kad se rodio, i kad će umrijeti, koliko teladi ima, i hoće li kobilino ždrijebe biti prugasto ili pjegavo. Nešto bi od toga kazivala, a nešto ne bi.

Ništa toj ženi nije bilo sakriveno. A to je bilo stoga što je ona vazda molila Sunce da joj otkrije samo ono, što je Njegova volja, a što je na korist i pomoć bližnjima.

I Sunce joj je mnogo štošta otkrivalo.

        Znala je kakav će dan ujutro svanuti – smrknut ili sunčan. Znala je kad će i gdje puknuti puška, pasti zvijezda, i gràd poharati usjeve. Znala je i stvari koje nitko nije mario saznati – primjerice, koliko zrnaca pijeska ima na obali potoka, koliko sjemena nosi u sebi maslačkova glava, itd.

Ljudi su k njoj dolazili sa svojim mukama: kako se izliječiti od sušice, od kljenuti, od kostobolje. Od uroka. Naročito su ju žene oblijetale zbog neplodnosti. Svima je Ikona nalazila lijeka, pa čak i smračenima umom. Rijetko je kad imala pravoga odmora, jer je njezin zakon bio da nikoga ne odbije – došao taj i u ponoć. Tijelo joj je pomalo rogoborilo, ali bi se vazda udobrovoljilo, kad bi ga Ikona zamolila da ne smalakše.

“Dobro moje tijelo, izdrži”, tepala bi mu. “Ta vidiš li ovu nevolju ljudsku? I kako ne priskočiti u pomoć? Čuješ li ovaj plač, pa kako  zaključati vrata i spavati”?

Nikada nije primala ni novca ni darova. Sve što joj je trebalo molila je od Sunca, i Ono joj je uvijek davalo u obilju, kakvo joj je pristajalo.

        Jedne večeri htjede po običaju pogledati u sutrašnji dan; i ne ugleda ga. Ugleda samo prozor, prekrit zagasitim zastorom. Ikona je stajala pred zastorom, čekajući da se on izjasni i otkrije joj vidik. Hoće li sutra kišiti? Hoće li navratiti taj i taj? Hoće li negdje zaratiti?

        Zastor je i dalje zastirao vidik.

        Ikona se tada poče spremati za svadbu: okupa se, namaže se ružinim uljem, raspusti pletenice, odjene se u bijelu haljinu, udjene cvijet u kosu, stavi na prst majčin vjenčani prsten. Pritom je pjevušila djevojačku pjesmicu. Pogleda se u ogledalo: bila je mlada, kao prije pedesetak godina.

        “Ah Sunce, Ti valjda znaš da se ja ne plašim”, govorila je prijekorno. “Pa zašto si mi onda zastrlo prozor? Ti valjda znaš koliko se ja radujem susretu s Tobom”.

        Oko ponoći je legla u čistu postelju i pred osvit ustala, smiješeći se. Zastor se u tomu času razgrnuo, prozorska se krila otvorila, i Ikona lako, vilinski prekorači okvir, zakorači u zrak – tako lako da se čak i njezino tijelo prevarilo, pošavši za njom, zaboravivši među preko koje ne smije prijeći. Tijelo je zastalo unutar prozorskoga okvira, nasmiješeno svim svojim dijelovima.

        “Vrati se”, reče mu Ikona nježno. “Ovuda dalje ne vodi tvoj put, već samo moj. Tvoj put sada okreće u zemlju. A tebi hvala što si bilo sa mnom dok je trebalo”.

        “Ali”, reče tijelo smjerno, ponizno,  “ja sam se u druženju s tobom prosvijetlilo, ja sam odavno izgubilo svoje misli i želje, već odavno sam natopljeno samo tvojim mislima i željama. Možda bih zbog toga smjelo s tobom, tamo gdje si pozvana...”?

        Ikoni bude teško zbog ove žalosti tijela. Nije znala kako ga ostaviti. Gledalo ju je očima odanoga psa.

        “Ti si zbilja bilo moj najvjerniji prijatelj”, reče Ikona. “Ali kako te prenijeti preko ove crte, preko koje ništa smrtno ne smije, već samo stvari od neprolaza, kao što je duša? Mi se ovdje moramo rastati”.

        Iz molbenih očiju tijela potekoše suze.

        “Ne ostavljaj me”, prošapće. “Ti si bila vidovita i prosvijetljena zato jer si imala ljubavi. Pokaži sada i prema meni ljubav”.

        Ikonina duša zajeca.

        “Što je ovo, dragi moj”? zavapi. “Ja ne mogu umrijeti, iako me Ti tamo nestrpljiv čekaš. Ne mogu ostaviti vjernoga psa, koji nema nikoga drugoga osim mene”.

        Zavladala je šutnja. U šutnji se na istočnomu obzoru pokazalo veličanstveno sunce. Izlazilo je, izašlo, potom zastalo i ono, najdonjim dijelom kruga prikovano za crtu obzora. Vrijeme, zastalo je i ono.

        Ikonina duša osjeti se zagrljena suncem. Zagrljaj se širio. Obuhvatio je tijelo. Tijelo to osjeti kao zagrljaj duše, i uzvrati joj zagrljajem.

        “Svima sam davala, svakomu sam pomagala”, šapnu mu odlazeća. “Sad vidim da sam jedino tebe zapostavljala. Stoga je red da od mene dobiješ dar kakav ti smijem dati. Ostat ćeš unutar ovoga okvira kuda se odlazi u sunce. Nećeš u zemlju. Nećeš put praha. Ostat ćeš vječno mlado i neumrlo, jer si to sâmo zaslužilo u službi besmrtnosti”.

        Tako je tijelo ostalo u svojemu okviru, poput ikone.

Ljudi su godinama i stoljećima dolazili i klanjali se čudu, dodirivali to mlado tijelo, koje ne samo da nije trunulo, već se nije prestalo smiješiti.

       

       

        Kad se zemlja suncem prožme, ona postaje njegova ikona.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC,
knjiga 5. (još neobjavljeno)