Ikigai (priča)

U jednom malom japanskom gradu na ostrvu Okinava umirala je relativno mlada žena. Niko nije mogao da shvati uzrok njene bolesti, kako bi joj pomogao.

Ljudi su dobro poznavali ovu ženu, jer je bila supruga gradonačelnika tog grada. Zbog liječenja bili su pozvani jedni od najboljih ljekara i iscelitelji. Ali iz dana u dan život u njenom tijelu neumoljivo se gasio.

I jednom više nije mogla da ustane iz kreveta, potpuno je izgubila snagu. Tog dana, shvatila je da život napušta njeno vitko, izdržljivo i još uvijek mlado tijelo. Osjetila je kako se njena duša polako odvaja od tijela, i upućuje gore. Bila je preplavljena žaljenjem zbog takvog završetka svog kratkog života, zbog nemogućnosti da se oprosti sa svima onima koji su joj bili dragi.

Bilo je to u rano jutro, u vrijeme kada se ona nekada obično budila da započne svoj novi dan, pun briga i problema. I bez obzira na nevidljivu bolest, to je jedino što se nije promijenilo. Cijelo to zadnje vrijeme ona je živjela sjećajući se svoje mladosti, svoje

udaje, rođenja djece, njihovog djetinjstva, sjećala se svog posla, ljudi sa kojima se sretala u životu. Zbog nečega joj je bilo žao, nečemu se smijala, a zbog nečega tugovala.

Ali najviše od svega osjećala je duboku gorčinu, što se tako nepravedno prema njoj poigrala sudbina. I odjednom posle svih tih uobičajnih misli osjetila je da njeno tijelo biva nevjerovatno lako. U tom trenutku, zadubljena u novo do tada nepoznato osjećanje, negdje u dubini, a istovremeno i spolja, cijelim njenim „novim tijelom“, čula je, čak je skoro osjećala, gromki, ali veoma prijatan glas koji ju je neočekivano bezvučno „pitao“:

- Ko si ti?

- Ja sam Megumi, gradonačelnikova žena - kao i obično brzo je odgovorila.

- Ne pitam te kako se zoveš i ko je tvoj muž. Reci mi ko si ti?

- Ja sam majka troje djece.

- Pitao sam te: „Ko si ti?“

- Ja sam učiteljica u školi, - nastavila je već nesigurno žena.

- Jesam li te pitao, koliko imaš djece, ili gdje radiš?

Žena se potpuno zbunila. A pitanje se ponovo čulo. U njemu nije bilo žurbe, nije bilo nezadovoljstva. A bilo je mnogo ljubavi, bilo je toliko vremena koliko joj je bilo potrebno.

Osjećala je to, ali nije znala šta još da kaže. Nabrajala je sve nove i nove verzije sebe, i iznova ponovo čula to pitanje: „Ko si ti?“

Činilo joj se da je prošla čitava vječnost. Više nije imala odgovora. Pokorno je zaćutala i čekala svoju sudbinu. Glas je ćutao. I u toj mukloj tišini ona je iznenada gotovo šapatom rekla:

- Ja sam ta koja se budi svaki dan, da bih voljela, da bih pomagala svojoj porodici i učila djecu u školi.

I u tom trenutku cijelo njeno tijelo je zadrhtalo, i ona je osjetila kako topli prekrivač pokriva njeno hladno tijelo, kako srce kuca tako jako da jedva čuje poj ptica iza prozora. Uprkos lake groznice, ona je zabacila prekrivač, ustala iz kreveta, došla do prozora, pomakla zavjesu, i njeno lice je ozarilo jarko jutarnje sunce.

Pogledala je na sat, to je bilo tačno to vrijeme kada se obično budila da započne novi dan, pun briga i problema. Obukla se, kao i obično otišla u kuhinju i ... počela svoj novi dan, puna snage i svih tih istih briga i problema.

Ona je našla svoj ikigai, to, zbog čega je svako od nas došao u ovaj život, to, što nam daje

snagu i želju za životom. Malo ili veliko, to, predodređenje što puni naš život sadržajem i smislom. To, što omogućava ljubav i daruje svjetlost. To, bez čega bivamo opustošeni, to, bez čega je naš život sličan sporom umiranju, od nevidljive bolesti ...

Ikigai, to je to zbog čega se budimo svako jutro.


Autor interpetacije: © Tatjana Baruh http://www.slovomiru.com/2015/06/blog-post.html

Prevela: Beba Mur - bebamur.com