IGRE VJEČNOSTI 

        Vječni Vrt počivao je u Svojemu Savršenstvu. Možda nikada ne bi bilo drukčije, nikada za dlaku nesavršenije od savršenstva, da jedna latica – da li  slučajno, ili po providnosti - nije ispala iz Vječnosti. Samo jedna latica ostala je neobuzeta neprolaznim cvjetanjem; umjesto toga ostade joj prolaznost i nemoć - možda po Volji, koja glumi nehotnost.

        Od te latice rascvjetao se vrt raja zemaljskoga.

        Potomci latice upinjali su se put Vječnosti i čeznuli su za Savršenstvom. Kako su znali za nj? Po sjećanju na ono što nikada nisu iskusili. U toj su čežnji i stremnji dosegnuli to za čim su čeznuli i čemu su stremili. Možda po Volji, koja glumi nehotnost.

Pojmovnik, redom:

Vječni Vrt, Savršenstvo, Vječnost = Apsolut neočitovan.

Latica, njezin pad = slučaj, odnosno zakon koji putuje incognito.