89. IGRALIŠTE BROJEVA

 

        Broj Devetnaest jednoga se jutra probudio i shvatio da je on vrlo važan broj. Ah, ne vrlo važan  – najvažniji.

        Najprije se malo snebivao, malo žapao, govoreći:

        “Ja?! Zar zbilja ja”?!

        No brzo se pomirio s tim da je najvažniji.

        Svečano, kako i dolikuje, krenuo je u šetnju, u park brojeva, cijelo vrijeme njegujući svoju najvažnijost; stoga se nije htio ni s kim množiti, ni s kim zbrajati, još manje oduzimati i dijeliti.

        Priđe mu njegov bliski rod, broj Osamnaest.

        “Zbog čega se danas držiš tako gordo, i po strani od svih? Što se dogodilo”?

        “Znaš, prijatelju, shvatio sam tko sam”.

        “Gle, gle! I to te udaljilo od svih nas? A tko si, ako smijem znati”?

        Devetnaest povede druga na klupu, u hlad tišine, i poče mu razlagati svoje znanje o sebi polagano, i s uvjerljivim naglascima i stankama:

        “Sastavljen sam od broja Jedan, koji je, kao što znaš, tajanstveni Početak, koji je zapravo jedini broj koji postoji, i stoga najveći broj koji postoji. Svi drugi brojevi njegovi su umnošci, njegovi zbrojevi, ukratko, njegova igra. Ali broj Jedan nije sve - što se mene tiče. Jer tu je i broj Devet, koji je sveprisutnost. Ti znaš: ono što zbrojiš ili pomnožiš s Devet, to u zbroju svojih znamenki uvijek daje Devet. Ono što jest, to svuda jest”.

Devetnaest je izveo svoj crescendo sa žarom otkrića.

        Osamnaest ga je pozorno slušao, malo začuđen. Pripomenu:

“Imam i ja broj Jedan, pa što”?

“Da, ali ti je drugi broj Osam, a to je broj varke. Varaš se, znači, ako misliš da imaš Jedan. Uči se razabirati skriveni govor znakova i rasporeda”.

Osamnaest se skunji, ne znajući što reći. Devetnaest je još samouvjerenije slušao neoborivu jeku svojih riječi. Onda se Osamnaest ogleda po igralištu, kao da traži pomoć.

        “Tražim broj Jedan”, odgovori na nepostavljeno pitanje. “Pitao bih ga o tomu što sam maločas čuo”.

        “Da, i ja bih ga rado nešto pitao... Na primjer – što se zbude s onim tko otkrije u sebi Jedan – postaje li i on Jedan”?

        Osamnaest osjeti da se u sebi rastače na dva broja. Skoči s klupe i razleti se po igralištu, grleći sama sebe, braneći svoj grudni koš od pucanja. Dohrli za njim Devetnaest, pa obojica stadoše pretraživati igralište. Brojevi svuda, veliki i mali, u neumornim igrama i razigrama, ali nigdje Prvoga broja. Iznuriše se, ali ga ne nađoše. Vratiše se opet na klupu, u hlad.

        “Mislim da znam zašto nema broja Jedan”, iznenada će Osamnaest. “Zato što nema broja koji nije i broj Jedan. Mi smo ga zapravo vidjeli. Mi ga i sada vidimo, ako tako gledamo”.

Devetnaest ga je gledao nehajno vrpoljeći nožicom Devetke.

“Zar ti nisam maločas i sam to kazao? Svi drugi brojevi Njegovi su umnošci – nisam li tako rekao”?

“Jesi. Ali si jednu prevažnu stvar zaboravio. Jedan se može vidjeti i otkriti samo ako se ne gleda sebe jedinoga kao njegov izraz! Jedan voli sve svoje izraze! Prema tomu, rekao bih rođače, da ga ti jedini nisi sreo”!

        Osamnaest se odahnuto nasmija, pogladi u sebi Osam, poljubi Jedan, ostane Osamnaest.

       

       

        Sebe vidjeti, znači proširiti se.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)