Igrale se delije, na tlu zemlje...Nastavak dodajemo sami, može biti zemlja dembelija, može biti zemlja plača, može biti zemlja gdje ljudi hodaju bez gaća, jer su tako navikli, odrasli u neznanosti što to uopće znači biti gol..Hodaju svojom zemljom, nezatrovani rajskim i paklenim pojmovima grijeha i stida, sretni u svoj punini svoje postojanosti, ne mareći što život pored njih grabi jurećim koracima..

Goli pred bogom, kojeg poštuju, jer ih ne pita, zašto su goli, goli pred ljudima, jer ih ni oni ne pitaju to pitanje..Svi su jednaki, i mogu se opušteno igrati...

A ima i onih koji vječito nešto prebiraju, tuckaju, nameću i premeću..

Bit igre im je biti bitan..Biti bitnik, najbitniji među onima koji su nebitni, a nebitni su svi oni koji ne znaju razmišljati kao glavni bitnik..

I tako se delija igra, sa svima koji pristanu na igru..

nebitno što im određuje pravila i imena, što paradira i svakoga baca ovamo onamo, kao ping pong lopticu..

Ma, samo da se društvo okupi..

Oni koji se ne znaju kotrljati i biti dodavani, ti su negdje u zapećku..

I plaču što ih bitnik ne stvara bitnima..

A ima i onih koji se smiju,

od srca...

Jer su stvorili svoju zemlju,

gdje samo nasmijani od uha do uha (i naravno bez ruha) smiju doći..