58. IGRAČKE

 

        Bila jedna dječja igračka, tako vješto napravljena, i ponašanja tako uvjerljiva, da su čak i mnogi odrasli pomislili da se ne radi o igrački, već o živu stvoru. Naravno da djeci nije bilo teško misliti da se ne radi o igrački. Što je najvažnije, i igračka je tako mislila. Osim mlake sumnje, tu i tamo, u propisano vrijeme.

        Družila se s djecom, odlazila na rođendane, na igrališta, čak i u školu. Igračka je znala gdje se i kako puniti energijom i znanjem; kad su svi spavali, odlazila je u podrum, svlačila se, i prikapčala u strujnu utičnicu. Jedno punjenje dostajalo je za nekoliko dana.

        Bila je najbolja u skoku u dalj. U trci s preponama. Najbolja u matematici. Jedino je malo šepala s francuskim, valjda zato što je njezin izumitelj bio Englez.

        Izumitelj je bio predvidio i rast svoje igračke. Ugradio je u nju periodični signal da treba sa sobom učiniti to i to kad dođe vrijeme da se naraste za dva, tri centimetra. Pa i oni, koji su nekada mislili da se radi o spravi, dođoše i ispričaše se igrački zato što su sumnjali u njezinu životnost.

        I tako s vremenom, igračka je dorasla do djevojke za udaju. Imala je sve poželjne osobine: ljepotu, pamet, marljivost, znanje, dobru ćud, zdravlje. Najokretnije, najgipkije, najljupkije od svih drugih plesala je u kolu. Tako ju je zapazio jedan momak, sličan njoj. Zapravo, taj je momak bio istih odlika kao i ona. Kad ju je zaprosio, pristala je bez dvoumice.

 Kakva je to bila nezaboravna svadba! Dvoje najljepših, dvoje najpametnijih, dvoje najpoželjnijih izabraše jedno drugo po srodnosti, bez predomišljanja, nepogrešivo.

        Prve noći oboje su primijetili da s onim drugim nešto nije u redu.

        “Što je, zar ne uživaš u meni”? pitala je pred zoru razočarano. “Zašto si krut i ravnodušan? Zar ti moje dojke nisu uznosite? Moja koža bijela svila, a kosa tamna kadifa? I zar nismo dovoljno srodni po odlikama ljepote i pameti”?      

“Izgleda, i previše srodni. Jer ni ti ne uživaš u meni”, mračno joj odgovori ljepotan. “Vidjevši te onomad u kolu, ponadao sam se da nisi lutka, kao što sam ja. Nadao sam se da će me živa žena pretvoriti u živo biće. Ali eto, srodnost je na djelu, jer jedino što nam nedostaje to je radost jednoga u drugomu”.

       

       

        Proizvodnja lutaka kradom se nastavlja.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)