IDEM U FRATRE

Idem u fratre i moja odluka je konačna. Donio sam je upravo noćas, na 18 katu jednog zagrebačkog nebodera, točnije na ravnom krovu, među dimnjacima, kuda sam se popeo u namjeri da se ubijem i tako skratim nepodnošljive muke, s kojima više ne mogu živjeti.

Prije skoka sam ipak još jedanput nazvao prijateljicu jer je to jedina osoba s kojom sam bez ustezanja mogao razgovarati. Dugo smo razgovarali, ona je strpljivo slušala po tko zna koji put ponovljenu moju sumornu priču.

U jednom trenutku sam rekao: "Idem u fratre, to je rješenje", a da prije toga u svojoj agoniji nikada na to nisam pomislio. Otkuda je ta misao doletjela do mene, ne znam, ali doletjela je u sudbonosnom trenutku, inače vi sada ne bi čitali moju priču.

Nisam siguran da ćete me razumjeti. No, pokušat ću ispričati svoju priču.

Četvrta sam godina na studiju medicine.Vrlo sam predan student i imam zavidno visoke ocjene, no, proteklih godinu dana nisam dao nijedan ispit. Obitelj me pritišće i ništa im nije jasno, uz to me gnjave i s pitanjima tipa: "Kad će upoznati moju curu? Zar mi nije vrijeme?" I slična pitanja. Čak me pitaju, zabrinuto, da nisam bolestan. Mlađa sestra se zaručila i svaki vikend se šepiri sa svojim zaručnikom po našem malom mjestu. Ja izbjegavam uopće odlaziti doma pod izlikom da moram učiti. Oni ne znaju moju tajnu. Curu nikada nisam imao ni neću. Imam prijateljice i ponekda se bavim mišlju da jednu od njih zamolim da mi glumi curu pred mojim starcima, barem jedan vikend, samo da skinem njihova zapitkivanja s vrata.

Žensko tijelo me ne privlači i s tom spoznajom sam se pomirio. Oznojena muška tijela u obližnjoj teretani u koju ponekad odlazim, me bacaju u ekstazu i priređuju mi slatke muke kojima danima hranim svoju napaćenu dušu.

Prije godinu dana sam započeo diskretnu vezu s Martinom, no prije godinu dana su mi i starci kupili stan u Zagrebu, samo da što prije diplomiram i tada je započeo moj martirij. Martin se uselio i mojoj sreći nije bilo kraja. Nisam ga se mogao nagledati i nagrliti. Njegovo muževno tijelo je bilo poput isklesanog kipa. Bio sam bolesno-sretan.

Sreću nam je mutila i prekidala samo moja majka, koja je svaki tjedan upadala u stan; da donese posudice smrznute hrane koju je nakuhala za mene, da na miru mogu učiti; da pospremi da se ja ne mučim; da me kontrolira i nadzire i stalno mi kvoca; kad ću na slijedeći ispit. Bila je poput kakvog vojničkog narednika, Zato je Martin iznajmio stan do moga, jer njegove stvari
nisu smjele biti nađene u mojim ormarima.

Majka me vampirski progonila, čak me je odvukla nekoj gatari da ova vidi hoću li ja diplomirati i šta se sa mnom događa. Žena kod koje smo došli nas je mirno pogledala i energično otpremila moju majku na kavu u obližnju kafeteriju dok ne završi savjetovanje sa mnom. Majčinu pobunu je trebalo vidjeti, nije se usudila proturječiti ženi, ali se okomila na mene. Kao da sam ja tražio da ide na kavu, kao da bih se uopće i usudio nešto takvo. Žena je hladno intervenirala razboritim obrazloženjem da sam ja punoljetna osoba i da čak ni moja majka ne treba znati sve o meni, mirno joj je otvorila vrata i rekla da će je pozvati kad bude gotovo uz obećanje da će i s njom porazgovarati.

Žena me "provalila" odmah. Pitala je samo imam li hrabrosti suočiti svoju obitelj s tom istinom. Na moj ustrašeni niječni odgovor, predložila je deklarativnu pauzu studiranja provedenu kroz dekanat i donošenje odluka tek za godinu dana. Na to je pozvala moju majku i razložno joj objasnila sugestiju za pauziranje diskretno šuteći o svemu ostalom. No, moja majka se očekivano ustobočila na nju. Žena se oko toga nije uzbuđivala.

Nakon toga je moja majka svaki drugi dan dolazila u Zagreb da me kontrolira i nervira. Martina sam sve rjeđe viđao i to me bacalo u očaj, silno sam se bojao da ću ga izgubiti, no za njega je sve to bilo prekomplicirano. S majkom sam se posvađao i rekao joj da ću otići u podstanarstvo i ostaviti im njihov stan, samo da umaknem njezinoj kontroli. Ona je histerično plakala da su sve učinili za mene, a ja im tako vraćam.

Jučer me Martin ostavio. Izgubio sam životnu ljubav zbog majke. Boli me, nepodnošljivo boli. Ne vidim rješenja. Da živim u Americi, prijavio bih se u Mornaricu i pobjegao što dalje od moje naredničke majke i mog papučarskog oca. Možda bi Martin pristao doći živjeti blizu moje baze. Tako mi nedostaju njegove muževne ruke.

No, ja sam stanovnik male, konzervativne Hrvatske. Bezizglednost me ne napušta. Posve rezignirano sam zaključio da za mene izlaza nema i da je bolja smrt nego ova agonija. S namjerom da prekinem tu agoniju sam se i popeo na 18 kat ove zgrade. Potreba da se oprostim s prijateljicom, mi je spasila život.

Ne znam odakle je dolepršala spasonosna misao. Moja nije, a nije ju ni prijateljica spomenula, ali kad mi je okrznula svijest, počeo sam se polako, korak-po-korak spuštati sa 18 kata. Još uvijek sa mobitelom na uhu, kao omamljen ponavljam spasonosnu rečenicu:

"Idem u fratre"!

Prijateljica se sretno smije i svečano obećava: "Doći ću te posjetiti".

U sebi se nadam, da će i Martin jednoga dana poželjeti posjetiti me...

Nadam se da tamo majkama nije dopušteno da stalno gnjave svoje sinove.