Divan petak.

Miran.

Blažen.

Udišem zrak čitavim plućima i sijem ljubav. Cerekam se hodajući gradom u predvečerje pa spontano zaključim da sam zaslužila i kino. Crtić. Svakako crtić! Ne „gube mi se oči“ gledajući romantičnu komediju na koju ridaš od plača … I nema veze što mi tjedan nije ni blizu kraja. Nema veze što radim i sutra i dan poslije sutra. Nema veze što sam probila tjedan dana deadline-a zbog nespremnosti za gnjavažu od minimalno pola sata s gmailom. Ispiti isto…nemaju veze. Bez veze su. I rokovi. Nebitno je. Jer je petak i jer …zaslužila sam.

Osvijesti,promjeni,ispravi i voli se.

Crtić ispada kebab. Trebam zraka. A noge mi trebaju zemlje. Hodanja …

Upijam ostatke sunca,u tišini obožavam upornog cvrčka koji tuli u travi nasred grada (ja tako volim! drugačije.)

Prelazim cestu pokušavajući slušati sugovornicu,no glava tupi po svom.

Dižem pogled i puna entuzijazma podosta vremena nadobudno blejim u taj auto. I nije da sam čorava. Samo … gledam i ne vjerujem. Tako bih te rado upisala u raspored. Tako bih rado da smo bezvezni dripci i tako bih rado da mi se vilica prestane ovoliko otvarati (baš svaki put) od iznenađenja.

Hoću li ikad naučiti da je u borbi sa sudbinom bitka unaprijed -izgubljena?!

Nemam sad vremena. …a da pronađem nepostojeći prolaz u nepostojećoj ulici i jednostavno-zbrišem? Konzum. Moraš biti u Konzumu. Nemoj biti u kebabu. Nemoj biti jer mi se danas silno jede.

Zašto danas? Gle,dva sam se sata znojila na yogi. Nemam ni trunke šminke. Imam majicu na Miffie (zaboga). Kasno je i …joj,e. Budi u Konzumu.

…

Zelene me oči ometu ravno na ulazu. Nisam sigurna dal' sam te pozdravila s „bok“ ili sam upotrijebila pozdrav indijanaca. Više u ništa nisam sigurna. Buba s crvenilom mi je napala lice,u toj prostoriji je 8000 stupnjeva i prostor je odjednom klaustrofobičan.

Dok mi srce svira marš,najhrabrije pokušavam naručiti i spomenuti sve potrebne priloge (i nemam pojma što govorim). I nemam se gdje sakriti. …i periferni vid je …prokletstvo.

Znam da trebam reći nešto pa govorim. I svete mi bubamare,ja tako nemam pojma što. Nema veze. Valjda.

Pitam nešto o općem stanju ignorirajući tvoje podočnjake do guzice. To je valjda upareni outfit. Grčevito stišćem naramenicu torbe , nadajući se da će učiniti da adrenalin posustane. Ili barem bude manje vidljiv.

I junački se , ali junački;trudim ne gledati te u oči. I to mi je tako uzaludno da boli. Svijet prestane postojati,pa nabacim pauzu ljudima koji udaraju priborom i cvrčanju ulja. Zvonjavi mobitela i hihotanju teen para. Škripi stolica i šuškanju folije.

Samo želim da ovaj trenutak ne prestane.

…

Rezime: Pomirila sam se sa sudbinom. Nemam energije za borbu,svađu ni išta što uključuje funkcioniranje sivih moždanih stanica.

Sjedim ti prekoputa (dok mi se kebab hladi-i vrlovjerovatno razlijeva-u torbi) na terasi prepunoj ljudi. Stolica me smeta,smeta me i ovaj stol …i zapravo još uvijek na dnevni red nisam stavila ni ona prošla dva „prekoputa“. A in mine while ih je bilo 154321.

Ostavljam da vas dvoje razgovarate dok se borim s tvojim očima koje uporno pokušavaju uhvatiti moje. I najezdom leptira svake vrste u mom želucu. I samo! dvije cigarete u tako praznoj kutiji…

…pokušavajući glumiti psa koji sudjeluje u utrkama s preponama,izbjegavam tvoj pogled uspješno hipnotizirano blejeći u tetovažu s unutarnje strane tvog bicepsa.

U tišini zaključim da smo baš …budale.

Bi li sad bilo čudno da u gunguli ljudi nasred grada …-zaurlam da te volim?!

…u altu naprimjer.

Ili da u tišini stanem na stol pa to jednostavno tako obavim? Bila bih jamačno ozbiljno shvaćena. U majici na Miffie. Sigurna sam.

U sekundi mi hvataš pogled pa se smiješ. I ja se smijem. Dječje. Sretno. Uvijek si znao bolje pročitati ono što ne želim reći od onoga što želim. Ili možda zaista previše filozofiram? Možda , da…

Vrate mi se uspomene pa se ko katapultirala bacam sa stolice i –bježim. Ne zamjeri,jednostavno mi treba zraka. Na zraku.

Zatvorim vrata wc-a. Udahnem. Izdahnem.  Vodom hladim lice i u bradu si ponavljam:„Idemo zaboraviti ove tri…idemo biti stari mi.“ Preokrećem očima i vraćam se. Da me vidi što radim,smijeha ne bi nedostajalo.

A on naoko smiren. Stopljen sa stolicom. Silno pokušava sakriti i obuzdati ta dva oka;pa se smijem.

Tražim olovku,neuspješno prevrćući čitavu torbu. Nervozno pokušava sudjelovati u razgovoru ne skidajući pogleda s mene,pa spominje konobara i broj. Ili nikad neće naučiti…,ili je u procesu učenja-kao i ja.

S mirom udahnem rastežući usne u osmijeh;pa ti mirno pričam o nešto o ljubavi i životu.

Gledam te u oči po prvi puta te večeri i tako znam da će nas vratiti. Tako znam da nas već vraća…i nije bitno što smo umorni i blesavi.

Nije bitno što smo ponosom pokušavali zamaskirati ono bitno.

I tako je nebitno što smo i jedno i drugo sklopili svoj plan borbe s „bitnim“ . Jer smo-nebitni. Jer sjedimo ovdje,jedno preko drugog. Izmoreni. Tužni. I glava već debelo izudaranih od bliskih susreta sa tvrdim zidom. I zemljom.

A ljubav je tako jednostavna. I tako divna. I toliko te volim da mi se mozak ugasi u trenu kad te vidim. „I svijet može čekati.“

I nemogu te zamijeniti. Nadomjestiti.

I da,srce zna.

…

Nismo ništa posebniji od drugih. Samo malo tvrdoglaviji. Ali neka…,jer ljubav i život izmore i najupornije glave željne trke.

U to ime-prekrižila sam noge i …čekam.