44. I STRAMPUTICA JE GDJEKAD PUT

 

        Jedan je čovjek krenuo selom uzvikujući:

        “Dižem glas protiv takvih zaluđivača naroda kakav je Divni Stranac”!

        Ulica ga odnese i izlije na seoski trg. Na trgu se popeo na klupu i  držao govor za govorom.

        “Posljednji je čas da se oslobodite te opsjene”! vikao je prolaznicima, od kojih su neki zastajali, neki ostajali, a neki odlazili. “Stranac je koliko varalica toliko i neznalica, govor mu je pun rupa, a vi pobožno vjerujete da svaka Njegova besmislica ima smisla! To je sramota za naše selo! Za cio naš kraj! I dokle ćete tako”?

        Ljudi su pocupkivali s noge na nogu, pitajući se kako taj čovjek riče sve te bogohule, a da ga grom ne pogađa.

        “Vidite li da mi On ništa ne može”!? nastavljao je slavodobitno, kao da im čita misli. “Da je iole moćan, kao što vjerujete, ja ne bih mogao izgovoriti nijednu od ovih riječi! Ma ne bih mogao nijednu ni pomisliti! Dakle, gdje je taj vaš opsjenar da mi odgovori na izvjesna pitanja”?

        Neki se od slušateljstva osjetiše nelagodno, i izmigoljiše se kućama, a neki ostadoše da saslušaju hoće li biti kakvih novih objeda. Budući je čovjek već bio iscrpio zalihu zamjerki, stao ih je u nedostatku novih ponavljati s istim žarom i istim naglaskom; to umori i zdosadi preostale slušatelje, pa se i oni raziđoše. Čovjek ostane sam.

        Ljutit, sjedne na klupu na koju se prije sat, dva bio popeo.

        “Ja ne odustajem”, reče glasno. “Raskrinkat ću Ga”!

        Smišljao je kako to učiniti. Onda se sjeti, izvadi iz džepa olovku i notes. Stade trgati listove i bijesno ispisivati pitanja i prigovore, koje će javno postaviti Strancu. Nažvrlja tako pogolemu zbirku. Potom sve strpa u torbu i odbrza u susjedno selo, gdje je, kako se zujalo, upravo boravio Divni Stranac.

        Čim je uljezao u selo, znao je da je Stranac u njemu. Prepoznao je to po posebno svečanim licima ljudi, koji su se listom žurili u istomu pravcu. Nitko nije govorio, kao da su riječi smetnja. Sve su se oči smiješile.

Buntovnik se priključi ljudima. I opet se sve ulilo na seoski trg. Stranca nije bilo vidjeti, jer se oko Njega slilo gusto mnoštvo. Unatoč mnoštvu, vladao je muk, iz kojega bi tu i tamo izronio Strančev glas, malo glasniji od tišine.

        “Svi su opsjednuti”, mislio je buntovnik. “Možda je Stranac opasniji nego što sam mislio. Možda je čarobnjak s jakim moćima. Ali da i nije, svjetina bi me zgazila kad bih kazao nešto protiv Njega. Čekat ću, pa kad  ulučim zgodu...”

        Događaj na trgu trajao je cijelo poslije podne. Sunce je jenjavalo snagom, i sazrijevalo zlatnorujnom bojom. Neka se svilena, meka blagost raširila nad ljudima. Smiješili su se, ljuljali se, zatvarali oči kao da nešto u sebi gledaju.

        “Pijani su”, promrmlja čovjek.

Ali onda otkrije da se i sam ljulja, i da mu se oči sklapaju, željne pogleda u nenaviknutu pravcu.

        “Ovo je zarazno”, pomisli s malim strahom.

I čvrsto stisne torbu s trijeznim prigovorima. Pokušavajući se oduprijeti raspoloženju, okrene se prvomu susjedu i na sav glas vikne:

        “Što to gledate tamo unutra”?

        Desetak se vjeđa podigne, desetak se pogleda uperi u nj. Smiješak je i dalje titrao na usnama.

        “Njega, naravno”, rekoše. “Zar Ga ti ne vidiš“?

        Uplašen da će ga raskrinkati kao ubačenu uhodu, čovjek će hitro:

        “Naravno, vidim Ga”.

        I zatvori oči. Na svoje golemo iznenađenje ugleda u nutrini sebe lik Divnoga Stranca. Dolazio je prema njemu s ispruženom rukom. Kosa mu je lepršala. Sandale su posve tiho škripale. Čovjek htjede uzmaknuti, otvoriti oči, ali više nije mogao. Ukočio se, čekao.

        “Pa...” reče Stranac vedro, “jesi li ulučio zgodu”?

        Buntovnik je šutio. Stranac je prilazio, smiješio se.

        “Stani”! povika čovjek. “Jesi li Ti stvarno u meni? Ovaj susret - je li to san i čarolija”?

        “Sve je drugo san i čarolija osim ovoga susreta”, odgovori Stranac. “Zar Mi nećeš dati tu torbu”?

        “Ah, torbu... Mislim da radije ne bih. I ne ljuti se što sam Te onako grdio. Nisam znao da si Ti... tu”.

        “Ne ljuti se ni ti, što sam te natjerao da Me onako grdiš. Morao sam. Nije bilo drugoga puta da Me potražiš i nađeš“.

        “Jesam li Te našao”?

        “Ti Meni kaži”.

        Divni je sada stajao sasvim blizu, licem gotovo dodirujući čovjekovo lice. Ovaj je osjećao toplinu kože, miris daha. Uđe u beskrajno blage zelene oči, i nestane u njima.

 

        Kad je opet otvorio oči, svijet se već razilazio kućama, još uvijek blaženih, u sebe okrenutih pogleda. Čovjek zgrabi torbu i potrča za ljudima. Grozničavo se raspitivao zašto odlaze, i gdje je Divni Stranac. Svi su mu bez riječi pokazivali svoje srce.

        “Ne, ne taj”! uzrujano je galamio. “Onaj, koji je čas prije bio na trgu! Gdje se djenuo”?

        Napokon mu jedan čovjek reče:

        “Prijatelju, Divni je u susjednomu selu, onomu iz kojega si došao. Čuli smo da je tamo na trgu držao govor. Mi smo se sastali da to proslavimo tihovanjem”.

 

 

        Iz Kijeva u Prag, da saznaš što je Kijev...

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)