21. I ONI ĆE, AKO BOG DA...

 

        Divni Stranac prolazio je zemljom od pamtivijeka, okrećući uho put glasova koji su Ga zvali. Nije im se odazvao. Oni su Ga i dalje zvali. I opet im se nije odazvao. Oni nisu sustajali zovući Ga. Onda im se odazvao. Onda im se darovao. Neštedice. Bezobzirno. Potpuno.

        Slavlje je trajalo kratko. Ali neštedice. Potpuno. Bezobzirno.

Onda su glasovi brže-bolje zasjeli oko darovanoga, prebrojili ga, prekrojili ga, obojili ga, obukli ga u slova i zakone; potom su ga pretočili u svoje čaše; i opet potom zakucali ga kao okvir za sliku života. I na kraju, svoje su čuvanje zavoljeli više od čuvanoga.

Slika života bila je prekrasna. Gotovo živa.

Život se još jedno vrijeme ovuda vrzmao, gledajući što se događa, i kuda što smjera, a onda je potrčao za Darodavateljem, razočaran što ga daročuvari ne trebaju.

“Njima je moja slika važnija od mene”, tužio se život Divnomu Strancu.

“Nema te slike, koja bi te mogla zamijeniti”, rekao mu je Divni nježno. “Znaj da si Meni važan; ali i više od toga: Ja te trebam. A i oni će, ako Bog da, jednoga dana...”

 

 

Zbilja, tko li Njemu kaže koju utješnu riječ?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)