HVALISAVAC

 

       Jednoga je dana, čovjek, o kojemu se znalo da je veliki hvalisavac, krenuo u posjete prijatelju. Dovezao se saonicama do njegova šatora, i našao ga pred vratima, gdje čeka na nj.

        “Hej, zdravo!” reče prijatelj.

        “Zdravo i tebi,” otpozdravi čovjek.

        “Što ima nova?” upita prijatelj.

        “Nema ništa, izim što sam došao do zaključka, da na svijetu nema pametnijega čovjeka od mene.”

        Iz šatora u tom času izađe jedan drugi čovjek, prijatelj hvalisavčeva prijatelja. On reče:

        “Dobrijane, i o meni se zna da sam pametan, pa hajde da se okušamo u pameti, da vidimo tko će koga nadmudriti. Dođi opet sutradan ovamo, samo ne idi desnim, već lijevim putem.”

        “Vrijedi,” rekne razmetljivi.

        Hvalisavac se vrati kući, a sljedećega dana upregnu soba u saonice i uputi se prema šatoru prijatelja, ovaj puta lijevom stazom. Ne prođe dugo, kad al nasred puta osvanu jedna nova novcata suknena čizma, lijepo izvezene šare. Hvalisavac je zaobiđe, uzdignutih obrva u čuđenju. Nije primijetio onoga prijateljeva prijatelja: čučao je u grmlju, i kad je hvalisavac zamaknuo za zavojem, taj čovjek potrča, zgrabi čizmu, i jurne prečacem prema gornjem dijelu puta. Tamo opet postavi čizmu nasred staze, i sakrije se u grmlju.

        Uskoro se pojaviše hvalisavčeve saonice iza zavoja. Kad je ugledao još jednu čizmu nasred puta, hvalisavac nije mogao povjerovati očima.

        “Nije li ovo nešto najčudnije što sam ikada vidio?” reče sam sebi. “Još jedna ista onakva čizma! Odoh ja brže bolje po onu prvu, pa da sklopim par!”

        Siđe on sa saonica, sveže soba o granu kraj puta, i potrča stazom iza zavoja. Čim je zamaknuo s vidika, onaj čovjek priskoči, pokupi čizmu, odveže soba, uđe u saonice, i odveze se put svojega šatora.

        Potrajalo je dok se hvalisavac nije vratio, onako s noge na nogu, i praznoruk. Pogleda on, kad nema ni saonica, ni soba, a nema ni čizme. Sada je shvatio da je nadmudren.

        “Zbilja, taj je pametan,” progunđa hvalisavac. “Pravo mi budi. Da se nisam hvalisao kako sam na svijetu najpametniji, ne bih sada izgubio saonice i soba.”

        Išao je tragom saonica, i stigao pred šator čovjeka. Čovjek bijaše kod kuće.

        “Hej, misliš li još uvijek da si najpametniji na svijetu?” upita ga čovjek.

        “Ne, ne mislim više,” pokunjeno odgovori hvališa. “Ti si pametniji, jer si me baš lijepo nadigrao, ostavivši me da ovako gazim bez soba i saonica.”

        “Pa i ostat ćeš bez njih, da znaš!” reče čovjek. “Jer ti si bio taj koji si se napuhao od samohvale, ti, a ne ja. Zato hajde kući pješice, i neka ti to bude pouka!”

         Tu se više ništa nije moglo učiniti. Hvalisavac okrenu kući pješice, i koliko je do njega bilo, više se nije razmetao samohvalama.

 

       (Priča sjevernjačkog naroda Čukči, prevela V.K.)

 

 

Iz zbornika PRIČE MUDROSNICE koji je sačinila Vesna Krmpotić