Hvala ti, za susret jutra ovoga, u plavom predahu između sivih oblaka..

Htjedoh ti ostaviti cvijet, ali tek danas imam hrabrosti prići tvome uzglavlju, i zaboraviti tko sam, tko si, tko smo, što smo bili, i što možemo biti- ako tu čarobnu ružu zadržim u svojim rukama..

Znam da znaš..Toplina tvoje duše, dotakla je tvojim nježnim jagodicama moje umorne vjeđe..

I obrisala suzu tog upornog straha i opreza, koji me zaustavlja kod potpune predanosti..

Znam da osjećaš..

Oprosti na svim onim glasnim ridanjima, na svim onim krivo sročenim parabolama, koje su dotakle tvoje srce i oduzele mi mogućnost da te susretnem u tim čarobnim trenucima, gdje ne postoje gledaoci, ne postoje savjetnici, mentori, učitelji, gdje smo sami, ja i ti, u modrom vakumu, tamo negdje, gdje naša priča nikad neće završiti..

Oprosti..

Ali pruži priliku i meni da oproštaj čujem sa tvojih usana, kada oči otvoriš..

Oboje smo tražili riječi i puteve, da konačno zaboravom sve obrišemo.

A onda shvatili, da nisu potrebne riječi, da bi se pronašli.

Nismo se zapravo nikad razdvajali..

Samo sivilo svijeta je oblacima zastrlo tvoje sunce, a meni uskratilo tvoju toplinu..

Oblaci se razilaze..

A ja odlazim, orošena toplom kišom, koja će mi pokloniti dugu.

Tamo ću te čekati, kada iz snova potrčiš kroz otvorena vrata tvoga srca..