Na crnoj litici, zavezan ledenim hrđavim lancima, ja bio sam. Razapet na hladnom raspelu, koje sve patnje i suze svijeta pamti. Pastusi  vatrene grive i njihovi bezglavi jahači, sjajnih srebrnih oklopa, užarenim mačevima probadali su me. U more bez dna ja gledao sam, dok krvava ruka, bez pulsa iznad kraja držala me, i polako u samu tminu spuštala. Oči bez života, crvene sjajne oči smrti, osmjeh oštrih zubi iznad mog razbijenog tijela na sivoj mjesečini sjajio se, na svom prijestolju osjećaja koje nekada osjećao sam. Moje, jedva živuće srce, u najmračnijem kutku kamenita dvorca, u prostoriji gdje samo smrt i mržnja namirisati mogla se, iza prijestolja i poda posutog ružinim trnjem, moje srce polagano kucalo je. A krv niz moj obraz, sa oštrom kiselom i crnom kišom slijevala se. Crna krila, počupana, poredana i iščupana, u blatu su, sakrivajući i štiteći posljednji cvijet maka, koji na ovoj crnoj zemlji  punoj krvi nikao je u ovo doba bez nade.   

Vjetar, bez milosti sve pred sobom raznosi, šuma je oživjela, glasa se i buni dok kiša ju poji, a nebeski glasni orkestar uz zasljepljujući ples munja, na hladnom izudaranom od vremena kamenu, u dubini šumske duše, moje ime otkriva. Mrtva je to ravnica, mrtvo je to polje maka, gdje nekada davno, sitnu nimfu bijele puti i kose crvene kao najljepši cvijet maka, ruka umočena u boje univerzuma narisala je. Žarke boje, koje svijet vidio nije,samo za nju izabrane su, sa duge same skinute. Šarenim nitima konca ljubavi, bijelu sjenu dobila je, žubor bistrog potoka dar govora podari joj, dok smaragdne i mudre oči, na dar, sam veseli Bog šume pokloni joj. Tihi i topli vjetar sa mirisna cvijeća digne i na krhka stopala postavi ju, a sunce obraze zarumeni joj i sav život u nju udahne. Ljubav joj nešto šapne i za kreativnost dar i empatiju usadi joj. Mržnja sa ljubomorom i tugom upozna ju, i sve u vrtlogu, uz šapat nestaje. Samo bosonoga djeva u blatu među prstima, ispred ogromna kamena stoji i dok topla suza iz zelena oka joj krene, crna zemlja proguta ju.

Samo njegovo lice ona je vidjela. Moje slomljeno lice.

Vezice blage ružičaste boje krase joj visoke sjajne čizme na petu, na koljenima u plamen nestajući. Vreli na dodir, metalni korzet, izvezen je onozemaljskim nitima srebrne materije, da srce joj zaštiti i prpošne grudi stegne. Usko kožno odijelo, do savršenstva pripija joj se uz savršeno golo blijedo i krhko tjelešce. Crna duga čipkasta haljina, vječnim plamenom ukrašena je, hladnim plamenom koji pred ničim ne prezire i sve guta. Vijori za njom na toplom povjetarcu, dok kroz žarko crvenu kosu boje maka, sa vitkim prstima ona prolazi. Ljubav, zlatni mač joj pokloni. Mač ukrašen zemaljskim cvjetovima tratinčice, njezinoj ruci lagan kao pero mladog orla, a toliko sjajan, da u njega gledati se ne može. Mržnja, smicalice igra, pa štit od zmajeve kosti, težak kao cijeli svemir, ili zlatnu iglu i sjajni konac joj ponudi. Kamenu, sa zlatnim šivaćim priborom, oprezno se približi, pazeći da ju gusta lava ne proguta, vruća magma koja pored nogu joj ključa i sprema dar od Mržnje u platnenu vrećicu koja za pasom joj visi.

Više me ne drži. Koščatim šakama udara me dok tamna gusta krv koja odmah ispari, po vrelom podu povraćam, jedva hvatajući zrak lancima za tlo zapečaćen sam. Oštrim noktom rasparao me. Bijelo prozirno stakleno tijelo, prošarano crnim spiralama, iz moje utrobe svim snagama za prsni koš drži se, dok divovska usta, puna oštrih kao britve zubi, usisava i zadnji dio moje duše.

 

 

 

 

Pored masakriranih bijelih vukova ona plahim korakom prolazi, sa suzama u očima ne osvrće se. Cviljenje i zavijanje umirućih životinja, Mržnju budi u njoj, ali čvrsto cvjetni mač stišće u rukama i nastavlja svoj hod u svijetu tame, dok jedina svjetlost dopire od njezina zlatna mača i vulkana koji u daljini, u gustoj magli eruptira. Znoj se u tankim obrvama izgubio, strah je progutala i duboko udahnula. Skupila je oči i odlučno,  svojim lakim kao perce cvjetnim mačem krenula prema dvije crne siluete koje sa svojim kopljima nad uplašeno štene bijelog vuka nadvile su se, u namjeri da nedužni život oduzmu mu. Jednim brzim, ipak uplašenim potezom, dvije siluete, uz glasan i jezivi uzdah, nestale su u sitnu mirisnu izmaglicu. Vuk, bijele, meke, duboke i vruće dlake, zmijskim zjenicama pogledao ju je dok je preplašena kleknula pred njega, i toplim jezikom polizah joj drhteće ruke. Sve je lakše, jer njega ima uza se. Njegova prisutnost smiruje ju.

Nokti pucaju uz bolni jauk. Svaki dio moje duše postaje crnji, krila duše su ogoljena. Perje je među njegovim zubima. Još samo malo i tama, ali i ona i nada su tu.

Od kada on je uz nju, vrijeme brže protječe, strah je svakim zamahom mača sve manji, a svjetlost kroz teške crne oblake dopire i ljubi davno umrlo drveće, čije suhe grane još visoko su. Suha i krhka zemlja mrvi joj se pod nogama i bijelim šapama. Propadaju što bliže visokom dvorcu su, dvorcu kojeg oštro i smrtonosno kamenje brani. Svakim zamahom krila, mrtvim albatrosima, koji oko dvora kruže, komadi mesa otpadaju, da krokodile, čija utroba za njima vuče se, lijepo počaste. Hladnoća i tuga ju obuzimaju, nevjera i ljutnja, patnja i mržnja, dok korača dugačkim razbacanim predvorjem, samo gledajući u to prijestolje. Na prljave ljesove ne obraća pažnju, mršava izudarana tijela koja na zidovima vise zašiven očiju i usta niti ne primjećuje, jer Ljubav njoj je nešto šapnula. Zbor mrtvih žena, duge crne kose, poredane su pored prašnjavih starih orgulja koje same jezivu ariju smrti izvode, u rasparanim haljama, sa grudima koje van strše, one sablasno pjevaju, promatrajući nju. Ona pozna svoj put i prema njemu i ide, sa mladim vukom zmijskih očiju uza se.

Bezglavi jahači, na svojim paklenim nemirnim pastusima, kroz goruću vatru prema meni okrenuti su. Za ništa se više moja duša ne drži, nokti su pokidani i popustili, bezdan me guta i žvače svojim pohlepnim zubima. Nešto zavija, neki poznati je to glas. Zatvaram oči. Miris svježih jagoda i zemlje puni mi nosnice, toplina mi cijelom dušom prolazi, dok zlatni mač debelu glavu od zmajska tijela odvaja, prolazeći kroz tvrde ljuske kao kroz topli pire od tek ubranih kestena. Te njegove crvene oči, sada ugasle su, plamen na mrtvim pastusima ugasio se, samo dim ostao je, a jahači, jahači u ružičastoj izmaglici nestali su. Moju dušu, nježno za ruku prima i prema razbijenom tijelu mirnim potezom vraća. Jedan poljubac mom hladnom tijelu daje i hladnim crnim usnicama opet krv kola. Zlatnim koncem sašila me, sastavila moju dušu, iz tame izvukla me i spasila.

Na polju maka, pored kamena iz kojeg hladna bistra voda izvire, mi sjedimo isprepletenih ruku. Nismo živjeli sretno do kraja, već mi živimo i volim se sada. Vjetar nam sa kosom se poigrava dok na toplom suncu mi ljubimo se i postojimo. Crvene oči ponekad, u nemirnim noćima pojave se, ali cvjetni zlatni mač onda zasvijetli i jedan poljubac sve riješi.