Hvala
Stavila je malu bijelu kutijicu pred sobom, i na njoj napisala, hvala…
Skupila kosu špangama u punđu, a usta raširila u osmijeh…
Gledala je negdje, bez uporišne točke…
Počela se njihati, ritmički ujednačeno, lijevo, desno, gore, dolje…
Sjetili smo se da to čine oni u djetinjstvu uskraćeni za ljubav…
Ipak, nismo bili sigurni…
Misli li ona to ozbiljno, ili joj samo nije dobro…
Vuklo je na ovo drugo…
A onda je zapjevala…
Kraaaljice Maaajko pooogledaj naas….
Nismo bili sigurni za Majku, ali mi sigurno jesmo…
Pogledali nju, ali ne i sebe…
Neki su to činili s nelagodom, a neki s podsmijehom…
Prvi su produžili dalje, a ovi drugi su buljili, i dalje…
U taj osmjeh, tu pjesmu i tu kutijicu…
Kojoj na buri samo što nisu narasla krila…
Da poleti lakoćom praznine...
Skupa s unaprijed otisnutim riječima zahvale…
irida
bglavac
