65. HUJ I NUJ
Stranac je pokucao na vrata prazne kuće. Zapravo, u njoj je obitavao samo duh jednoga pokojnika.
“Hajde, dođi, vrijeme je”, rekao mu je Stranac. “Otvori vrata i usudi se poći sa Mnom”.
“Ne mogu se otkinuti od svoje kuće”, plakao je unutra duh. “U njoj sam se rodio, u njoj sam živio, u njoj sam i umro”.
“Varaš se”, reče Divni Stranac. “Rodilo se, živjelo, i umrlo samo tvoje tijelo. Tvoja privremena košulja”.
“Neka”, zavijao je duh. “Ja sam bio to tijelo”.
“Bio si, kažeš? Znači, više nisi? Pa što onda radiš u toj kući? U kući tijela, koje više nisi? Tijela, kojega više nema“?
“Plačem”, hujio je duh poput drevne narikače. “Neka tijela više nema, neka ga je zemlja uzela! Ali zato mene ima! Ja, ja sam tu”!
Bilo je Strancu teško ne nasmijati se. Ali Mu je bilo i teško otići, ostaviti taj huj i nuj. Duh je i dalje ječao: “Ja sam tu, ja, ja sam tu”!
“A tko si ti, reci Mi”?
“Ja? Kakvo pitanje! Ja sam onaj, koji plače za tijelom”.
Kad netko neće, ni Bog mu ništa ne može.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)