HROMI DABA

 

Jedan je čovjek, koračajući hrlo cestom prema gradu, uživao u svojemu koraku – krepak li je, bodar li je. A dan, lijep li je, a  san, java li je. 

“Kako je zdravo ovako hodati, ne znajući kako zapravo hodaš”, ćutio je, mislio je. “Kako je prava stvar biti bezbrižan! Ne pitati se što li je lijevo, što desno, koji je iskorak na redu, kojim ritmom dišemo”?

Užitak se pojačavao, korak, još krepkiji, još bodriji. Dan još sanolikiji, san javi još naličniji, to jest, obratno.

“Kako je lijepo ne znati kako noge hodaju! Primjerice, iskoračuje li prvo lijeva? Ili desna? Ili istodobno lijeva i desna? Ha, ha! Ne primijetiti njihovu zabunu! Prepustiti im rješenje! Ne miješati se...”

Prolazili su automobili i autobusi, a čovjek je uživao u svojemu koraku.

“Kako je dobro osloniti se na vlastiti korak! Kako je zdravo ne znati događa li se on u raskoraku s prostorom? Ili obratno, unutar istoga prostora, a u raskoraku s trenutkom”?

Čovjek nije ni primijetio da uživa u vlastitim mislima o ne-razmišljanju. Poslije izvjesnoga vremena, primijetio je nešto drugo: da šepa. Zastao je.

         “Što li je sad? Pa ja nikada prije nisam šepao”.

         “Možda jednostavno nisam primijetio da mi je jedna noga kraća”, razmišljao je dalje.

         A onda: “Ali ja nikada nisam ni hodao dovoljno dugo da bih primijetio taj svoj možebitni nedostatak. Možda sam oduvijek hrom, samo što to nisam znao”?

         Sjeo je na kamen pokraj ceste, pokušavajući se snaći u ovoj novoj slici sebe. Kad je poslije nekoga vremena opet ustao i koraknuo, vidio je da je slika uhvatila svoje mjesto u njemu: i dalje je šepao. Sad se ozbiljno uznemirio. A dan, stuštio se, a san, smutio se.

         “Ja sam dakle šepavac, ja sam hromi Daba. Ovoga časa to znači da mi nema druge nego čekati neki automobil ili autobus, da bih stigao do grada”.

Automobil je naišao, i povezao ga u grad. Netom otkriveni šepavac odhramao je u jednu radnju s pomagalima za ruke i noge, pa je kupio štap. Sa štapom se nešto bolje osjećao.

Sutradan, podštapajući se, pohodio je ortopedsku bolnicu. Poslije mjerenja i snimanja, utvrdilo se da su mu obje noge u milimetar jednake, i oba kuka u idealnoj ravnoteži. Rekli su mu da mu štap ama baš nimalo ne treba. Rekli su mu da može pješačiti do tri daljnja grada. Razdragan ovim otkrićem, on ostavi štap u bolničkoj čekaonici, i izađe iz bolnice preporođen i nasmijan.

Ali kad je zamaknuo za ugao, pomislio je:

“Hej, hod je stariji od misli. Pa kako ga je onda misao mogla razuvjeriti u njegovo prvenstvo? Kako ga je mogla obeshrabriti i poljuljati mu samosvijest? Stvarno, kako”?

Razmišljajući tako još neko vrijeme, primijetio je da šepa.

 

 

KAŽU DA SVE BOLESTI KREĆU IZ GLAVE, UKLJUČUJUĆI I KOSTOLOME, I ZEMLJOLOME.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)