13. HRAM I CIRKUS

 

       Pročeljem hrama u Prashanti Nilayamu hodao je odred slonova. Neprestani odred. Bili su žućkasto-bijele boje, zarobljeni svojim ujednačenim topotom. Ali jednoga se dana jedan od njih neznano kako potepao, ispao iz reda, izglavio se iz ritma, skotrljao s pročelja, i odbatao svojim putem.

        Susreo je pauna.

        “Znam te odnekud,” reći će slon. “Po nečemu smo braća.”

        Ovaj pak paun bijaše sletio sa začelja hrama, gdje se svakoga jutra pjeva omkar. Naime, jednoga je praskozorja paunov kip ugledao živoga pauna u šumarku jasmina, pa je pomislio da je i on, kameni paun, živ. Raširio je rep, gizdavo se i svečano okrenuo na istok i zapad, i bez čuđenja sletio sa začelja.

        Paun bijaše tako natopljen zvukom ranojutarnje službe, da mu je krik zvučao kao Aum. Batanje slonovih nogu izazivalo je zemljinu jeku, koja se također čula kao Aum.

        Njih se dvojica uputiše u bazar svijeta, tražeći neki posao. Prodavači voća nisu ih smatrali pogodnima za svoju rabotu. Jer paun bi mogao kljuckati voće, a slon je opet prenespretan da bi umio sitno zakidati na vagi. Zmijarima također ne bijaše po volji paun, jer on je brz da zmiju prikliješti oštrim kljunom. Slične su zamjerke imali i draguljari. Slon bi časom mogao razrušiti draguljarnicu jednim nezgrapnim pokretom, dok bi paun zabunom mogao progutati koje zrno bisera, smatrajući ga prosom.

        Tumarali su glavnom ulicom bazara.

        “Gdje ste prije služili?” pitao ih je trgovac mirisima.

        “Zapravo, nigdje,” odgovorili su.

        “Što umijete raditi?”

        “Zapravo, ništa,” glasio je odgovor. “Jer mi nikada nismo radili. Bili smo samo ukras hrama.”

        Taj je prodavač bio nešto pronicljiviji od ostalih.

        “Zar to nije posao o kojemu svi sanjamo? Možda biste mogli stajati kao ukras na ulazu u onaj hram zabave?”

        I on im pokaže cirkuski šator.

        Slon i paun potražiše vlasnika cirkusa. Ovaj ih odmjeri hitrim, znalačkim pogledom.

        “Ako vam odgovara da budete vratari...”

        Otada su slon i paun danonoćno koračali na ulazu u cirkus, topćući na mjestu, i pjevajući Aum. Posjetitelji su ih najprije zapanjeno gledali. Postupno se o slonu i paunu stala raspredati priča: da su to čarobne životinje, sišle s hramskih pročelja i začelja, da nose u sebi snagu prvotnoga zvuka, i da je šator zbog toga postao sveto mjesto. Onda sve stvari pod šatorom digoše glave, naćuliše uši. Sjedala postadoše udobnija, zrak čišći, ulaznice jeftinije, povici tiši, lavovi pitomiji, a hodanje po žici leptirski lako. Džepokradice se prorijediše, i ubrzo potom zaboraviše svoj zanat. Gledatelji su sve žešće uživali u ljepoti izvedbe i u otmjenosti umiješa - daleko više u tomu, nego u grubim vratolomijama. Oponašajući pauna, tigrovi počeše rikati Aum. Njihova je rika prožimala bazar, grleni glasovi joj uzvratiše, a šator je brujao tim zvukom i kad nije bilo predstave.

        Ono što su slon i paun naučili u hramu, bilo je moćno napredovanje u mjestu. Od svakoga će mjesta takvo napredovanje načiniti posebno mjesto. Slon i paun tako su zavoljeli svoj cirkuski posao, da su zaželjeli zauvijek ostati u njemu. Stoga su se opet pretvorili u kipove. Ostadoše stajati na ulazu u prosvijetljeni šator. Ljudi su im donosili cvijeće i voće, odajući im time hvalu i poklonstvo. Slon i paun bijahu vrlo sretni, i vrlo živi.

        Iz paunova je grla i ispod slonova topota i dalje izlazio zvuk, koji stvara svijet: jedan zvuk, koji stvara jedan svijet, bezbroj puta jednom.

 

 

       Uočavanje razlika gesta je i zanimanje uma.

       Uočavanje jednote pogled je srca, koji stvara jedno šarenilo, jedan svijet - bezbroj puta jednom.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.