Davno je to bilo, kad sam te zavoljela, zapravo,sebe kroz tebe, kroz nježno tkanje vječnosti..Bila  sam ja, bio sam ja..

Najviše puta sam bio ja..Skoro uvijek radi tebe sam bio ja.

Ljubavi moja,početak je počeo sa jednotom...Bili smo zagrljeni, dva mala ognjena salamandera, koja je Bezgranični rodio, da bi dalje rađali mi...Zapravo Ti...Ja bijah Zlaćano sunce, ti meka i divna Luna, koja mi se smiješila najslađim osmjehom..Nismo imali tijela..samo titraje..Tvoj ples stvaranja nikad nije prestao..Bili smo jedna duša, u Jednoj, još bezgraničnijoj duši...

Ljubili smo se blizinom,dodir je bio blizina, poljubac blizina,daljinu nismo poznavali...

Željeli smo dosegnuti vrh ljubavi, a tek smo bili stvoreni..

No želja je bila jača od svega...I zaželjesmo još malo ploviti u našoj sferi, utiskujući u pore naših bića nezaborav ljubavi..

I uronismo u topli, srebrni fluid planete koja je bila kolijevka svih duša koje su željele spoznati ljubav do kraja, kao mi..Sjećam se..Kako je bilo divno gledati kako se u isto vrijeme iz oceana Sirijusa uzdižu mirijade kristalnih sfera, koje su nosile duše u tamu univerzuma, da zasvijetle negdje, sjajem istine...

Lebdjeli smo prema plavoj planeti,jer je bila stvorena za našu viziju sna:ljubavi koja nema kraja..

I opet uronismo u ocean..I izgradismo carstvo gdje su svi ljubili onako kako treba ljubiti: bezgranično..

Svatko je bio kreator za sebe,  a slike ljubavi nadvisivale su ljepotom sve spoznato do tada..zapise o tome jš čuva negdje dno oceana..

No iz dubina svemira došle su druge vibracije, koje su razorile carstvo ljubavi i poslale ga na dno oceana..Lemurija je nestala..duše su se rastajale uz golemu tugu sa svojim drugim dijelom sebe jer nisu znale hoće li se sresti opet...

Tada krenuh dalje.. Obećala si mi da ćeš me čekati..među zlatnim kupolama Atlantide, čije slike su ostale i danas u dušama ljudi, koji su na temelju njih sagradili predivne hramove koji i danas postoje...

Dok sam šetao divnim zlatnim trgovima, tražio sam tvoj lik, urezan u moje srce..Bio sam znanstvenik, i odlučio stvoriti biće nalik na nas, kad smo bili u toplom fluidnom oceanu..No, ništa nije imalo tvoju dušu, i umoran od svega, odlučih otići predati svoj život Atlanu, biću koje je bilo nepoznato i sveto..Nitko tko mu je otišao, nije se vratio..To sam i želio..Zaboraviti i nestati..Jer tebe nisam našao..

Kad zakoračih u odaje tamnog hrama, i dođoh do sredine, vidjeh divnu kristalnu piramidu..U sredini je bio oltar..Na njemu, Ti... Ovaj puta nemilosrdna u svom milosrđu...Gledala si me očima prepunih zvijezda i grlila me zagrljajem koji je oduzimao zadnji dah mog života...A onda si ponovo zaplesala...Po tvome tijelu pisao sam rune, zapisivao vječnost, jer sam znao da ću te jednom opet vidjeti...

Obećao sam da ću čuvati tvoju tajnu..jer, jedino kroz tebe, svijet se mogao ponovo roditi..

I odabrao sam sve živote u samoći..Obilazio hramove, tražio slike koje su me podsjećale na nas...

Ljubavi moja...Čekajući te tako dugo, duša se umorila..I približilo se vrijeme konačnog napuštanja ovog zemaljskog tla..

Prijatelji, moje duše u međuprostorima me blago savjetovaše,da bar pokušam jednom imati obitelj..Biti Ona..majka.žena...

Tuga je bila jača od svega..Opet je u meni zaiskrila misao, da ne želim napustiti ovo sve dok tebe, dušo duše moje, ne nađem..

I rodih se...kao žena..I zahvalih univerzumu na toj ljepoti..I prijateljima koji su  me hrabrili u tome..Sada znam i osjećam što znači potpuno i savršeno voljeti..I dođoh do granice odustajanja od traženja tebe..

A ti se pojavi..lebdeći na oblaku svoje divne besmrtne duše, smješeći mi se...

Dovoljno je da si tu..

I da konačno mogu uroniti u tvoje oči i zagrliti te,šapnuvši ti da sam te uvijek čekao..

Sada nisam ni on ni ona..

Sada sam duša koja te voli bez ikakvog stvorenog oblika ljubavi..Onako, bezvremeno i jako, oslobođena svih okova, tijela, uma i duše...