8. HOĆE LI MI NETKO PREBROJITI TOČKICE?
Sastale se dvije, tri, četri bubamare.
Zašto se, zbilja, kaže, “sastale se dvije bubamare...”, a ne kaže se “sastala se jedna bubamara s jednom bubamarom”? Zato što naš jezik, bolje reći misao, štuje broj – množinu. A da nam je jezik kao u naroda Aino - na primjer – svatko bi, i bubamara, bio toliko prevažan i nezamjenjiv, da ga se ne bi moglo strpati u mnoštvo. Da, više bi se štovala jednina, kako gramatička, tako i filozofska, i ova bi se uvodna rečenica kazala drukčije – sastala se bubamara, jedna s jednom, i s još jednom, i s još i još jednom.
No pustimo sad to, priča nam je za petama.
Kaže prva bubamara drugoj, tanko, tanano:
“Prebroji mi, sestrice, na krilcima točkice, jer ja ne znam što mi piše na leđima. Niti mogu vidjeti, niti prebrojiti”.
Druga bubamara cijelo jutro broji točkice, i u podne kaže: “Sedam”.
Gleda to treća bubamara, pa šapne četvrtoj, lako, lagano: “A bi li ti, sele, prebrojila moje”?
Četvrta joj učini po volji i predvečer izjavi da treća ima devet točkica. Čuje to prva bubamara, pa se zgrane, pa se uvrijedi.
“Ili četvrta ne zna brojiti, ili ne zna brojiti druga? Ha, koja sad od dvije ne zna? Ili možda jutro ima svoje, a večer svoje račune”!?
Nastade gungula zbog točkica, zbog bubica, zbog marica; ruknuo je prevrat zbog devet, zbog sedam, a i jutra su bila sumnjiva, sve tamo do večeri.
“Hoće li neka od vas prebrojiti moje točkice”? kričale su druga i četvrta u uho prvoj i trećoj. A ove – prva i treća - zlurado se učiniše gluhima, ne htjedoše brojiti.
I tako druga i četvrta ostadoše kratkih krila - neizbrojenih točkica; i sve do noći vrebahu da nađu novu, pouzdanu brojilicu, možda kakvu krijesnicu. Govorahu s lista slatko, naizmjence sad druga, sad četvrta:
“Hoće li mi netko prebrojiti točkice”?
Sad peta... da, ali nije bilo pete.
Kad ovo nacrtaš po zakonu, dobit ćeš istokraćan trokut bez kuta.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)