nesto se prelama u meni....cilo vrime je uvik ista prica...bi pa ne bi....jos ovaj put...jos danas...jos ovaj zivot...pa cu onda....bi pa ne bi....nesto se prelama...galama tisina igraju svoje igre....stojim sa strane...pa di god i upadnem..zeljan igre...zeljo moja tugo moja...apsolutno i relativno je isto......nema ja....ima ja...nema nista da se ucini...ako treba otpustit i oprostit...jedino to....i bit...u tisini i u galami....nesto se prelama....tama svijetlo...jedno ide s drugim...samo nas pojmovi koce....nista vise....nema smisla...ima smisla...zivot je lijep...ponekad san slijep...ponekad ne....dvorska luda ja redikul....car je gol...cijelo vrime....nesto puca....na muci se poznaju junaci....moj bijeg...pokazuje se prozirnim...pomalo i smijesnim....al zivot je to...i ovce....tia bi bit lav...al ovca sam i blejim....i dalje....nesto se slama prelama....slama u glavi.....otpustaj srce moje...dođimo praznih ruku tamo di trebamo...neoptereceni....sretni....ponosni......TO JE TO.....adio dragi ljudi.....

copy paste....

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih,
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O, Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag)
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Ure od smole cure besmisleno,

sumorni čovjek snatri bestjelesno,

sutonska strast se boji bezimeno,

a ljubav jeca, jeca bespredmetno;



i sve je danas prazno beskonačno,

a vjetar duva, duva bezutješno

na gole duše koje neprestano

ištu i grle beznadno, beskrajno.

Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.

Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.

Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.

Čemu se vraćati na stara mjesta ?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.

Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.

Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva

Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.

Moj dom
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom! 

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
---one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

--- No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.....

.....sto reći...pa opet poreći....vrijeme je da se krene....i da se skinu ocne mrene....da se ugleda sjaj i da se svati da ne postoji kraj...samo trag u beskraju....lice moje sunce oblaci kiša....a ja zadubljen...a ja smusen..u strahu velike oči....al putem.,dobre namjere...gradim kroz vjecnost to dobro srce...ljubav je bol na srcu mom....